[DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU, 2021.]

Evanđeoski ulomak ove nedjelje, povezano s prvim čitanjem iz Knjige Postanka, progovara o jednoj veoma aktualnoj temi kao što je nerastavljivost braka ili ženidbe. Riječ je o jednom od temeljnih biblijskih ulomaka na kojem Katolička Crkva temelji svoj nauk o nerastavljivost ženidbe i koji, jer je utemeljen na naravi i potvrđen Kristovom riječi, Crkva ne može promijeniti.

Isus je u ovom pitanju jasan. Nema rastave, jer Bog to od početka nije tako zamislio. Rastava se protivi jednakom dostojanstvu muškarca i žene, a i ima negativne posljedice i na njih i na djecu, ali i cijelo društvo i Crkvu. U ovoj stvari i Crkva mora biti jasna. To, međutim, nije jedina crkvena zadaća. Druga jednako važna, ako ne i važnija, je suočavanje sa stvarnošću. I traženje, u svjetlu objavljene Božje riječi kojoj Crkva nije gospodar nego autentični tumač, pastoralnih odgovora na tu stvarnost. Jednostavno, koliko god da smo dužni čuvati Isusov nauk o braku i obitelji, dužni smo također otvorenih očiju promatrati vrijeme u kojemu živimo i izazove koji iz toga proizlaze na sve dimenzije našeg života, a osobito na brak i obitelj, i za njih tražiti odgovarajuće pastoralne odgovore i pomogli ljudima našeg vremena, uključujući i one koji nisu uspjeli sačuvati vlastitu ženidbu.

Tražeći pastoralne odgovore na izazove s kojima se suočava obitelj trebamo paziti da i naši pastoralni odgovori ne budu plod „okorjelosti srca“ koja „znači, da se netko u tvrdoći svoga srca i otupljenom držanju prema riječi Božjoj koja traži odluku još više utvrđuje u svom prkosnom i samovoljnom potvrđivanju“ (Praktični biblijski leksikon), nego plod iskrene pastoralne ljubavi i milosrđa, čega, međutim, nema i ne može biti bez istine. Drugim riječima, moramo uočiti izazove pred kojima se nalazi suvremena obitelj, ali ne možemo dozvoliti da ti izazovi oblikuju crkveno naučavanje o braku i obitelji, nego trebamo naći načine kako odgovoriti na te izazove svojom nepromjenjivom istinom o braku i obitelji.

U ovom se duhu može i treba čitati i apostolska pobudnica Amoris laetitia, osobito njezino osmo poglavlje koje je izazvalo nepotrebne prijepore u Crkvi, iako mu, kako čitamo u br. 291., cilj nije promjena katoličkog naučavanja, koje uostalom ni nije moguće jer „je svaki prekid ženidbenog veza ‘protiv Božje volje’“, nego da se Crkva „prosvijetljena Kristovim pogledom“ okrene „s ljubavlju (i) prema onima koji sudjeluju u njezinu životu na nepotpun način“, prepoznajući „da Božja milost djeluje i u njihovu životu dajući im hrabrost da čine dobro, da se s ljubavlju brinu jedno za drugo, i budu u službi zajednice u kojoj žive i rade“. S tim ciljem Amoris laetitia nas poziva na postupnost u pastoralu s takvim osobama, nudeći nam kao nit vodilju tri važne i velike riječi, a one su pratiti, razlučivati i integrirati.

Događaj u kojemu je tako snažno naglasio nerastavljivost ženidbe Isus je povezao s pozivom: „Pustite dječicu neka dolaze k meni…“ Potrebno je, naime, da i u pogledu na ovu stvarnost postanemo kao djeca koja nikad ne biraju rastavu jer je ne prepoznaju kao rješenje, iako ona nažalost ponekad to doista jest. Ipak, ovo biti kao djeca se tu ne zaustavlja. Važno je biti kao i djeca i u situacijama kad se moramo odlučiti za rastavu. Biti i u tim trenucima kao djeca na Isusov način znači ne izgubiti povjerenje u Boga. Bog nas i tada ljubi. Njegova je ljubav u Isusu – kojega, kako kaže poslanica Hebrejima u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, „vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio“ – ponuđena svima. To “svima” uključuje i vas koji u svom bračnom životu niste uspjeli ostvariti ideal kršćanske ženidbe o kojemu Isus progovara u današnjem evanđelju, kao i sve druge kojima se čini da su promašili u svom životu. To “svima” uključuje osobito djecu koji su u našim odraslim raspravama i podjelama najviše izloženi i ugroženi – nije za to potrebno tražiti dokaze – i kojima je zato još više potrebno pomoći osjetiti da su doista ljubljeni.