Živimo u tragičnom stoljeću u kojemu su ljudi, i oni najjači, iskušavani u vjeri. To je razdoblje idolopoklonstva, tjeskoba, strahova. Vrijeme u kojemu su moć i bogatstvo u čovječjem duhu zamračili temeljni zahtjev prve zapovijedi: “Ljubi Boga svim svojim srcem ...”. Kako pobijediti tu tamu što pritišće modernoga čovjeka?
Kako se suočiti s tim zloduhom koji, usred bijela dana, napada vjernika u zrelosti njegova postojanja? Nemam sumnji u vezi s odgovorom kojega sam, u teškom času svojega života, iskusio na vlastitoj koži: Pustinja … pustinja … pustinja! Kada izgovaram tu riječ, u sebi osjećam da se cijelo moje biće trese i pokreće se, iako fizički ostaje nepomično tamo gdje se nalazi.
To je spoznaja da je Bog taj koji spašava, da sam bez Njega “u sjeni smrti” i da, kako bih izišao iz tmine, moram krenuti putem kojega će mi On sam pokazati. To je put Izlaska, hod Božjega naroda od ropstva idolima do slobode Obećane zemlje, do svjetlosti i radosti Kraljevstva. I to kroz pustinju.
Ta riječ, “pustinja”, mnogo je više od geografskog pojma koji nam u pamet priziva sliku nenaseljene, žedne, neplodne zemlje, bez ikoga. Za onoga tko dozvoli da ga obuzme Duh što daje život Božjoj riječi, “pustinja” je potraga za Bogom u tišini, ona je viseći most što ga je duša zaljubljena u Boga bacila nad mračnim ponorom vlastitoga duha, nad dubokim pukotinama iskušenja, nad neistraživim bezdanima vlastitih strahova koje se preprečuju na putu prema Bogu.
“Da, takva tiha pustinja je sveta. To je molitva preko svake molitve koja vodi do neprekidne Božje Prisutnosti i do vrhunaca kontemplacije, gdje duša, napokon umirena, živi od volje Onoga koga ona ljubi potpuno, apsolutno, neprekidno”.
Rekao sam vam da riječ pustinja znači mnogo više od običnog zemljopisnog pojma. Rusi koji se u to razumiju i koji su majstori u tome to zovu “pustinia”. “Pustinia” može značiti geografsku pustinju, ali u isto vrijeme može značiti mjesto na koje su se povukli oci pustinjaci, može značiti osamljeno mjesto kamo se povlači kako bi se pronašlo Boga u tišini i molitvi, mjesto gdje se – kao što kaže jedna ruska mističarka koja živi u Americi, Caterina de Hueck Doherty – “mogu uzdići prema Bogu ruke molitve i kajanja u znak iskupljenja, zagovora, zadovoljštine za vlastite grijehe i grijehe svoje braće.
Pustinja je mjesto gdje možemo nanovo zadobiti hrabrost, gdje možemo izgovarati riječi istine prisjećajući se da je Bog istina. Pustinja je mjesto gdje se pročišćavamo i pripremamo na djelovanje kao da smo se dotakli gorućeg ugljena kojeg je anđeo stavio Proroku na usne.”
U svakom slučaju, i to predstavlja bitno svojstvo koje želim istaknuti, “pustinia” za Ruse, i za nas koji smo na istoj duhovnoj liniji mističnog iskustva, slijedi čovjeka tamo gdje se on nalazi i ne napušta ga onda kada mu pustinja više ne treba.
Ako čovjek ne može doći do pustinje, pustinja će doći do čovjeka.
Eto zašto se kaže: “stvoriti pustinju u gradu”. Stvori si malu “pustiniu” u svojoj kući, u svojem vrtu, na svojem tavanu. Nemoj odjeljivati poimanje pustinje od mjesta na koja dolaze ljudi. Probaj promišljati, te osobito živjeti, taj uistinu ushićujući izraz: “pustinja u srcu grada”.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Carla Carreta Pustinja u gradu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.