Acedija je neka vrsta bezvoljnosti, čudno stanje uma tuge i melankolije, piše Aleteia. Bio je to problem s kojim su se susreli prvi kršćanski redovnici, oni koji su se odlučili skloniti u pustinju kako bi intenzivnije živjeli svoj ideal duhovnog savršenstva u samoći ili u malim zajednicama.

Ti su ljudi ponekad patili od obeshrabrenja zbog kojih su bili uznemireni, nezadovoljni, tužni i umorni. To su osjećaji sa kojima se danas zasigurno možemo poistovjetiti, bez obzira kako smo odlučili svoj život staviti u Božje ruke.

“Demon” acedije

Za monahe je to zlo moglo poprimiti različite oblike, poput iritacije prema ostalim članovima svoje zajednice i samostanskog života, nedostatka koncentracije u čitanju i molitvi, velikog umora, iznenadne gladi i pospanosti, želje za novitetom ili snažne želja biti negdje drugdje.

“Demon acedije, koji se naziva i podnevni demon, najteži je od svih demona”, upozorio je Evagrije Pontik, monah iz 4. stoljeća koji je živio u egipatskoj pustinji. On je objasnio:

Zaokuplja redovnika oko četvrtog sata (10 sati) ujutro, okružujući mu dušu do otprilike osmog sata (14 sati). Prvo se čini da sunce usporava ili  se prestaje okretati, pa se čini da je dan dug pedeset sati. Zatim natjera monaha da nastavi gledati kroz prozor i tjera ga da izađe iz svoje ćelije kako bi ispitao sunce kako bi vidio koliko je još do 3 sata, te da se osvrne u svim smjerovima u slučaju da braća su tu. Tada ga tjera da mrzi mjesto i svoj način života te svoj ručni rad. To ga tjera na pomisao da među braćom nije ostalo milosrđa, da ga nitko neće doći posjetiti…”

Svatko tko je tijekom pandemije radio od kuće ili je jednostavno morao provesti dosta vremena na socijalnoj distanciranosti, vjerojatno će prepoznati te osjećaje – kao što će to, na primjer, učiniti studenti koji pokušavaju učiti za ispite. Tko se od nas nije osjećao obeshrabreno, rastreseno i barem pomalo frustrirano?

Evo nekoliko ideja tri velika redovnika koji su se borili protiv acedije. Dok su se svi ti sveci bavili acedijom u kontekstu monaškog života, njihova zapažanja mogu se u različitoj mjeri primijeniti na sve nas.

Sv. Antun Veliki (Opat)

Ovaj asket opijen Bogom, poput mnogih sidrišta iz prvih stoljeća kršćanstva, povukao se u pustinju da bi u tišini i samoći pronašao idealne uvjete za sjedinjenje s Bogom. Poput Krista, njegova je vjera u pustinji bila na kušnji. Unatoč osjećaju psihološke iscrpljenosti, odlučio se oduprijeti vizijama koje mu je poslao Sotona: “Vidio sam sve đavolje zamke postavljene na zemlji.”

Đavao ga je nastojao odvratiti od njegovih molitvi, potičući ga da se duhovno odrekne posta na koji je bio dužan i, u snu, da se valja u proždrljivosti. Tada je shvatio da se asketizam nikada ne smije smatrati samim sobom. Spasenje dolazi od Boga. On objašnjava, dajući ovaj vrijedan savjet:

Držite se onoga što vam zapovijedam: kamo god krenuli, uvijek držite Boga pred očima; što god radili, razmislite o svjedočanstvu Svetog pisma; i gdje god se nalazili, nemojte se lako pomicati. Čuvajte ove tri stvari i bit ćete sigurni.

Mi koji nismo redovnici također se moramo sjetiti da uvijek, iako možda na poseban način tijekom pandemije, moramo prihvatiti ograničenja, žrtvovati se i raditi pod uvjetima koji neće uvijek biti ugodni ili laki. Međutim, razlog za sve ovo je transcendentan: voljeti i služiti Bogu, radeći na tome da uzdržavamo sebe i svoju obitelj i dajemo sve od sebe da promičemo dobro svih, posebno najugroženijih.

Van Dyck – Sveti Bartolomej apostol / Foto: Wikimedia Commons)

Ne možemo dopustiti da nas dosada i frustracija odvoje od onoga što se mora učiniti. Kad želimo odustati i činiti sve što želimo bez obzira na bilo koga ili bilo što drugo, moramo se obratiti Bogu i Kristu na križu.

Sv. Petar Damjan

Redovnik pustinjak Petar Damjan od malih nogu posvetio se molitvi, askezi i proučavanju Svetog pisma, kao i razmišljanju i propovijedanju.

Ako se ono što radimo ne može ni izdaleka povezati s ljubavlju, možda bismo trebali preispitati svoje izbore.

U brojnim djelima koja su ga učinila doktorom Crkve, sveti Petar Damjan usredotočuje se na određene manifestacije zla. Pogođen pospanošću tijekom čitanja, opisuje ovu “neizbježnu težinu kapaka kojoj ni svetac velikog temperamenta ne može odoljeti”. Za njega se lijek nalazi u milosrđu koje vodi do istinske radosti:

Neka vas nada dovede do radosti! Neka dobročinstvo probudi vaš entuzijazam! I u ovoj opijenosti neka vaša duša zaboravi da pati, kako bi procvjetala.

Opet, moramo se sjetiti zašto radimo ono što radimo, a sve svoje postupke možemo uliti u dobrotvorne svrhe, barem neizravno – radeći na tome da podržimo sebe i one koje volimo, odgajajući se da budemo bolji ljudi i na taj način ljubimo Boga i bližnjega, nastojeći živjeti krjeposno i dosegnuti nebo … Lakše je učiniti nešto s radošću ako to radimo s nadom i svrhom. Ako se ono što radimo ne može ni izdaleka povezati s ljubavlju, možda bismo trebali preispitati svoje izbore.

Sv. Romuald

Sveti Romuald iz Ravene priznao je da boluje od acedije. Zlo se u njemu očitovalo osobito tijekom mehaničkog učenja psalama. Suočen s pobunom tijela zbog ograničenja monaškog života kojemu je bio podvrgnut, inzistirao je na tome da je potrebno ne popustiti, već, naprotiv, pojačati bdjenja, molitve i postove.

Za njega radni monah mora zapamtiti da nema odmora osim vječnog. Budući da su jutarnji sati kada se najčešće javlja bezvoljnost, treba ih zaokupiti molitvom.

Molitva svakako može biti korisna za sve nas kada se osjećamo umorno ili dosadno i borimo se za izvršavanje svojih dužnosti. Ustajanje ili klečanje i molitva Oče naš ili Zdravo Marijo, na primjer, može nam pomoći da se oslobodimo omame u kojoj se nalazimo i preusmjeriti srce i um. Možemo se moliti da obnovimo svoju motivaciju, ponudimo svoju aktivnost itd., I tako ponovno preuzmemo naše aktivnosti s novom svrhom i energijom.