Radikalnost današnjeg (Mk 9, 38-43.45.47-48) evanđelja pomalo zastrašuje. Rijetko tko će ga shvatiti doslovno, pa se početi tjelesno sakatiti (iako su poznati slučajevi kroz povijest). Velika većina će ga shvatiti u prenesenome značenju. Međutim, nije ni to baš najsretnije rješenje. Gospodin, dakle, ne želi da si režemo udove, ali itekako želi da presječemo svoje zle navike. Nije izvor zla u tijelu čovjeka, nego u ranjenome i zatrovanome srcu. U našim glavama niču podli planovi i svako ostvarenje tih planova – grijeh!

Gospodin od nas traži i da sasiječemo neke odnose u korijenu. One odnose koji nas ne vode Njemu.

Gospodin od nas traži i da sasiječemo neke odnose u korijenu. One odnose koji nas ne vode Njemu. Jer: ponašanje ili te vodi Bogu ili te ne vodi; navika ili te vodi Bogu ili te ne vodi; određena osoba ili te vodi Bogu ili ne. Nerijetko se dogodi da kršćanin, iz neke samonametnute obveze i odgovornosti izigrava Mesiju – Spasitelja. Drugi Spasitelj, uz Isusa Krista, nam ne treba. Ulazeći u odnose i trošeći se u odnosima koji ugrožavaju našu dušu, činimo upravo to. Kada prepoznamo da osoba tvrdoglavo ustraje na zlom putu, unatoč svim našim opomenama i korenju, jedino što nam ostaje jest moliti za nju. I to nije malo. To je jako puno.

I ako osjetimo da nas nečije ponašanje, društvo i blizina odvlače od Boga i mi gubimo energiju, tada se treba skloniti i ne zaboraviti moliti!

Ne budimo u zabludi da će naše provođenje vremena s njom učiniti čudo! Bog čini čuda, ne mi. I ako osjetimo da nas nečije ponašanje, društvo i blizina odvlače od Boga i mi gubimo energiju, tada se treba skloniti i ne zaboraviti moliti! Ako neki ud Kristova mističnoga tijela odbija ozdraviti, mora ga se odsjeći dok cijelo tijelo nije postalo zatrovano. Jer: netko/nešto ili te vodi Bogu ili te ne vodi. Ne zavaravajmo se: između nema.