Pejaković je rođena u Dalju, a u Kanadi živi od 1969. godine. Na Sveučilištu British Columbia u Vancouveru diplomirala je političke znanosti, a javno je djelovala u hrvatskim organizacijama. S posebnom ljubavlju piše iseljeničku liriku i objavljuje u brojnim hrvatskim iseljeničkim glasilima. Piše na hrvatskome i engleskome jeziku pjesme, priče, članke i igrokaze za djecu, a svoje radove objavljuje u Hrvatskoj reviji, Hrvatici i Hrvatskom kalendaru. U Knjižnici Hrvatske revije objavila je pjesničku zbirku “Samotni putnici”, a u Zagrebu 1994. knjigu eseja “Deset zapovijedi ljubavi” te pjesničku zbirku “Sjena u oku”. Prošloga petka u Hrvatskoj Matici iseljenika predstavila je svoj najnoviji roman “Anđeo”.

Kako je istaknula Katarina Pejaković, roman “Anđeo” je autobiografska proza, objavljena istovremeno na hrvatskom i engleskom jeziku.

“Ideja romana nastala je još tijekom Domovinskog rata, kada su se širile neistine priče o Hrvatskoj u vijestima u kojima je predstavljena kao agresor. Zbog toga smo se kao hrvatska zajednica organizirali kako bi progovorili o istini o domovini. Tako sam jednom održala predavanje u jednoj kanadskoj srednjoj školi, gdje se učenike posebno dojmila priča o anđelu s jedne božićne čestitke koju sam kao mala djevojčica dobila od ujaka disidenta. Tako je nastala kratka priča ‘Paper Angel’, objavljena u časopisu Storyteller, Canada’s Short Story Magazine te je ona izabrana za najbolju priču godine 1993. Kao što sam navela, knjiga je dvojezična u nastojanju da je prikladna i domovinskoj i iseljeničkoj mladeži. Svaki se naš iseljenik može naći u ovoj priči. Već sam dobila puno komentara od iseljenika da su doživjeli nešto slično ovom ili onom događaju iz knjige“, istaknula je. 

Prema riječima naše sugovornice, roman “Anđeo” ima dvije svrhe.

“Prvo, ukazuje na roditeljsku ulogu u duhovnom i psihološkom razvoju djeteta. Prepričavajući iskustva iz svog djetinjstva, shvatila sam da se premalo razmišlja o dječjim doživljajima i kako ona određuju naša vjerovanja i životne stavove. Odnos ‘dijete-roditelj’ je prvi stvarni međuljudski odnos koje dijete doživi i po njemu vrlo često mjeri sve buduće odnose. Što su iskreniji i otvoreniji, tim roditeljske vrijednosti imaju pozitivniji utjecaj na samopoštovanje djece, školska postignuća, kognitivni razvoj i ponašanje. Dokazi za to su mnogobrojni u generacijama Hrvata rođenim izvan domovine. Većina ih nisu posjetili Hrvatsku, ali o njoj govore s više ljubavi nego o zemlji gdje su rođeni i odrasli, kroz znanje koje su stekli u djetinjstvu iz roditeljskih priča, uspomena, običaja. 

Naša je dužnost svjedočiti stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, zauzimati se za to da se to nikad ne zaboravi i da se tako slično niša ne ponovi.

I drugo, ova knjiga treba poslužiti kao svjedočanstvo o istini stradanja našeg naroda u Domovinskom ratu koja se u Hrvatskoj često iskrivljuje, fabricira, sistematski izostavlja iz školskih udžbenika, i prešućuje u mnogim obiteljima. Naša je dužnost svjedočiti stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, zauzimati se za to da se to nikad ne zaboravi i da se tako slično niša ne ponovi.” 

Katarina Varenica i Katarina Pejaković

Pejaković je naglasila kako se upravo identitet kulture izražava jezikom.

“Hrvatska Crkva je možda najvažnija ustanova u iseljeništvu koja to i svjedoči. Puno je crkava u Kanadi koje se međusobno ne razlikuju, ali ni jedan Hrvat neće otići u drugu crkvu već će ići u hrvatsku upravo zbog jezika. Trudimo se da naša djeca, pa često i unuci, govore hrvatski, ili barem da ga razumiju. Evo, primjerice, naš je mali unuk naučio prvu riječ ‘gaće’, jer mu je naša kći stalno govorila: ‘Čekaj da ti obućem gaće.’ Zanimljivost u ovom je da mali nije svojoj baki Francuskinji, već meni Hrvatici, donio hlačice i rekao: ‘Gaće!’ Dakle, on je tada s dvije godine, mene prepoznao po jednoj riječi! Ne po mom izgledu ili nekim gestama, već po jeziku! Inače se u Kanadi hrvatski jezik uči u subotnjim školama u svim većim kanadskim gradovima u kojima žive Hrvati, a program se plaća putem Ministarstva školstva na razini provincijske vlade. Ipak, najveću ulogu u prenošenju hrvatskog jezika i kulture igraju roditelji i šira obitelj.”

Živeći u Kanadi, Pejaković je naglasila kako se ondje Hrvate smatra najemocionalnijima upravo zbog njihove ljubavi prema domovini.

“Osjećamo se polovni i prazni jer smo ostali bez domovine. Emocija nas koji smo daleko od domovinskog krila jest tuga. I ta tuga je motivacija da volimo više, da se žrtvujemo, da se dokazujemo kao istiniti sinovi Hrvatske. Svatko je od nas pozvan dati od sebe sve što imamo, u intelektualnom, duhovnom i stvarnom smislu za svoj narod, jer samo ono što usadimo u mlade može roditi plodom. Gorki put iseljenika duhovno nas izgrađuje i daje nam životne pouke koje možda ne bismo stekli da nismo ostavili domovinu, a to su:  da trebamo ostati ponizni, davati više nego što uzimamo i držati se zajedno kao zajednica, kao narod.”

Narod je mali ili velik samo ako se tako osjeća.

“Htjela bih napomenuti kako me smetaju poruke koje dolaze iz samog državnog vrha, a to je da smo mali narod i mala država. Narod je mali ili velik samo ako se tako osjeća. Fizička veličina ne igra tu nikakvu ulogu. Sjetimo se dijamanta koje je najmanje drago kamenje, a najskuplje. Znači mi nismo najmanji narod na svijetu. Negdje se nalazimo po sredini, i to prema broju stanovnika i po veličini zemlje. Možda je to samo neka isprika zašto se nešto ne može napraviti u Hrvatskoj. U Kanadi to nisam nikad čula, da se nešto ne može ili da nam netko ne da. Takvim porukama se uvelike umanjuje validitet zemlje. To je važno izbaciti iz javnog govora jer tako mi sebe činimo malima”, poručila je hrvatska pjesnikinja i novinarka iz Kanade Katarina Pejaković.

Novi valovi dobrote