Evanđelje današnje liturgije (Mk 9, 30-37) pripovijeda kako su, putujući prema Jeruzalemu, Isusovi učenici među sobom raspravljali o tome „tko je najveći“ (r. 34). Na to im je Isus uputio snažne riječi, koje vrijede i za nas danas: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ (r. 35). Ako želiš biti prvi, moraš ići na začelje, biti posljednji, služiti svima. Tom jezgrovitom rečenicom, Gospodin donosi obrat: stubokom preokreće kriterije koji pokazuju što je zaista važno. Vrijednost osobe ne ovisi više o ulozi koju ima, o uspjehu koji je postigla, o poslu kojeg obavlja ili o tome koliko novca ima na računu u banci; ne, ne, ne ovisi o tome; veličina i uspjeh, u Božjim očima, mjere se na drugačiji način: prava mjera je služenje. Nije važno ono što imamo, već ono što dajemo. Želiš li biti ispred drugih? Služi! To je put.

Riječ „služenje“ danas je pomalo izblijedjela, postala je nekako otrcan izraz. Ali u evanđelju ima precizno i konkretno značenje. Služenje nije izraz uljudnosti: to znači činiti poput Isusa, koji, sažimajući u nekoliko riječi čitav svoj život, kaže kako nije došao „da bude služen, nego da služi i život“ (Mk 10, 45). Tako je rekao Gospodin. Dakle, ako želimo slijediti Isusa, moramo ići putom koji je On sam zacrtao, a to je put služenja. Naša vjernost Gospodinu ovisi o našoj raspoloživosti za služenje. A to nas, kao što znamo, skupo stoji jer „miriše na križ“. No, dok rastemo u brizi i raspoloživosti prema drugima, iznutra postajemo sve slobodniji, sve sličniji Isusu. Što više služimo, to više osjećamo Božju prisutnost. Napose kad služimo onima koji nam ne mogu uzvratiti, siromasima, prigrljujući teškoće i potrebe sa suosjećanjem: upravo tada otkrivamo koliko nas same Bog ljubi i prihvaća.

Upravo kako bi to pokazao, Isus, nakon što je govorio o primatu služenja, čini jednu gestu. Vidjeli smo da su Isusove geste jače do riječi koje upotrebljava. A koja je to gesta? Uzima dijete i stavlja ga među učenike, u središte, na najvažnije mjesto (usp. r. 36). Dijete, u evanđelju, ne simbolizira toliko nevinost, koliko simbolizira malenost. Jer maleni, kao što su djeca, ovise o drugima, o velikima, treba im davati. Isus grli dijete i kaže kako onaj koji prima dijete, prima njega (usp. r. 37). Eto, dakle, kome treba nadasve služiti: onima kojima treba davati i onima koji nam ne mogu uzvratiti. Moramo služiti onima kojima treba dati i onima koji nam ne mogu uzvratiti. Prihvaćajući marginalizirane, zapostavljene, prihvaćamo Isusa, jer je On u njima. U malenome, u siromahu kojem služimo mi sami primamo nježni Božji zagrljaj.

Draga braćo i sestre, evanđelje nas poziva da si postavimo sljedeća pitanja: ja, koji slijedim Isusa, zanimam li se za najzapostavljenije? Ili pak, kao učenici toga dana, tražim vlastito zadovoljstvo? Shvaćam li život kao natjecanje u kojem se nastojim izboriti za neko mjesto na štetu drugih ili vjerujem kako biti najveći znači služiti? Još konkretnije: posvećujem li vrijeme nekom „malenom“, osobi koja mi nema čime uzvratiti? Zanimam li se za onoga koji mi ne može vratiti ili me zanimaju samo moji rođaci i prijatelji? To su pitanja koja možemo sebi postaviti.

Djevica Marija, ponizna službenica Božja, neka nam pomogne shvatiti da služenjem ne postajemo manji, već da, naprotiv, po služenju rastemo. I kako je veća radost darivati, nego primati (usp. Dj 20, 35).