Promatram ljude kako postupaju s kruhom. Neki ga kupuju svakodnevno u jednakim količinama, bez obzira na potrebe. Ostatak bacaju. Neki pažljivo odmjeravaju svoje potrebe – i mogućnosti – pa kruh kupuju u skladu s njima. Tako neki kupuju i samo četvrtinu, pa čak i samo osminu kruha. Neki i tu četvrtinu, tu osminu, tek isprose. Neki kruh kupuju povremeno, za duže razdoblje, pa ga čuvaju u zamrzivaču, odakle ga uzimaju prema potrebama, pazeći da ga nikada ne ponestane.

Neki ne jedu svježi kruh sve dok ne pojedu stari. Neki prvo pojedu svježi kruh, pa tek ako ga ponestane, jedu i stari.

Ima ih koji sami pojedu stari kruh, a svježi prepuštaju svojima. Ima i onih koji sami jedu svježi kruh, a stari ostavljaju drugima. Neki, koristeći stari kruh, domišljato priređuju raznovrsna i, često posve neočekivano, ukusna jela.

Neki jedu samo nutrašnji dio kruha. Koru bacaju. Neki, naprotiv, najviše vole koru. S iznutrašnjim dijelom postupaju na različite načine. Neki ostatke kruha koje njihovi ostave redovito pojedu, smatrajući to posve prirodnim. Neki kruh lome, kidaju ga komad po komad. Neki ga režu uredno, krišku po krišku, nastojeći da budu ravnomjerne debljine. Neki od kruha režu nejednake komade, režu ih u različitim smjerovima, ne mareći pritom kako će izgledati ostatak kruha, kako će ga zateći onaj tko se sljedeći bude htio njime poslužiti.

Neki kruh, kada padne na zemlju, na pod, jednostavno nogom odgurnu u stranu ili ga podignu i bace među otpatke. Neki kruh koji je pao na zemlju ili na pod, pažljivo podignu, puhnu u njega i pojedu. Neki pojedu i kruh koji nađu na tlu, negdje uz put. Ima ih koji strpljivo prekapaju po kontejnerima, po kantama i vrećama za smeće tražeći komad kruha, ma kakav on bio.

Neki prije nego zarežu u kruh, načine na njemu znak križa u znak zahvalnosti što ga mogu blagovati, u znak povjerenja da će ga i ubuduće dostajati.

Ima ih koji izbjegavaju jesti kruh ili ga uopće ne jedu. Nekima je najdraži kruh djetinjstva, kruh koji im je pekla majka. Neke on, naprotiv, podsjeća na siromaštvo te jedu samo bijeli kruh koji doživljavaju znakom gospoštine, blagostanja.

Nerijetko mi se čini da ljudi onako kako postupaju s kruhom, postupaju i sa životom, s ljudima s kojima žive. Bit će da je i zbog toga Isus htio ostati među nama i u obličju kruha, svjestan da je time prihvatio da Ga u povijesti svakog pojedinog čovjeka dopadne kob koja dopada i kruh.