Papa sv.Grgur Veliki mislio je da živi u posljednjim vremenima. Vladajući na prijelazu u sedmo stoljeće, Grgur je u svojim ranim 30 -im služio kao prefekt u Rimu, dajući ostavku nakon samo godinu dana kako bi postao redovnik. Nevoljko izabran za papu u 50. godini, njegovi spisi daju nam uvid u rašireni kaos svoje ere dok je žalio zbog političkih previranja, poplava i pošasti sa svih strana, piše Simply Catholic.

Danas, u našoj aktualnoj svjetskoj krizi, svećenici se mogu obratiti papi svetom Grguru za savjet mudraca jer je on svojim radom pripremio izvanredne svećenike za susret s isto tako izvanrednim vremenima u kojima su se našli. Napisao je Knjigu pastoralne vladavine, priručnik koji se koristio u školovanju biskupa i svećenika sljedećih tisuću godina. U njemu je iznio svoje ideje o tome kako pastiri suočeni s krizom mogu biti “liječnici srca” u svom “liječenju duša”.

Grgurovo učenje može biti od pomoći svećenicima koji se možda bore sa zahtjevima služenja svojih župljana na daljinu, a također i davanja sakramenata vrlo bolesnima, dok se sami suočavaju s vlastitim iskušenjima, sumnjama i strahovima. Njegovo učenje također može biti izvor utjehe vjernicima da znaju načine na koje im njihovi pastiri mogu u tom trenutku duhovno prisustvovati.

Duhovno očinstvo

Grgur je, naime, namjerno proširio ministarske uloge svojih svećenika da postanu duhovni očevi na nove načine. Grgur je nazvan “liječnikom želje” jer je u središtu njegovog učenja za svećenike bio pojam srca koje je željno biti zadovoljeno. Grgur je želio da njegovi svećenici razaznaju i kretanje Duha Svetoga i duhovne potrebe njihovih zaduženja kako bi donijeli ozdravljenje u njihova srca. U današnjoj krizi to je velika stvar ako župnici mogu komunicirati sa župljanima samo telefonom ili internetom.

U kulturi koja mu je naklonjena, znanstvenici su primijetili da je župnikova uloga prerasla u terapijsku, što, istini za volju, može biti iscrpljujuće, a uistinu nemoguće s obzirom na obuku i vremenska ograničenja. Iako tijekom ove krize svećenici mogu biti u dobrom kontaktu sa župljanima, jednostavno nema dovoljno sati u danu da se savjetuje toliki broj župljana.

Grgurova ideja duhovnog očinstva, međutim, zaobišla je psihološki model za duhovno. Srca Grgurovih pastira čeznula su za Bogom i razaznavanjem Božjih misli, a ne za prosvjetljenjem kroz ljudski razum. Grgur je smatrao da su svećenici kroz molitvu mogli naučiti što Bog ima na umu za svoje nadležne.

Brzo prelazeći na današnji vrijeme, održavajući kontakt sa svojom duhovnom djecom putem e -pošte ili telefona, pastiri mogu pružiti samo nekoliko riječi molitvenog ohrabrenja ili savjeta, ali to može značiti mnogo. Ono što je važno, svećenici mogu obećati da će uzeti namjere za molitvu, a također će podijeliti svoje namjere za župljane.

Zagovornik

Za Grgura, pastirovo srce pripada Bogu. Njegovi su svećenici trebali provesti vrijeme u meditaciji i razmišljanju pred Bogom. Vrlo važna slika za Grgura u ovoj ulozi duhovnog oca bio je starozavjetni svećenik Aron, koji je nosio breme ljudi na svom naprsniku dok je ulazio da se moli pred Svetinjom nad svetinjama. Grgurev župnik trebao je nositi i breme svoje duhovne djece na svom srcu.

Svećenici to već rade, naravno. No, Grgurovo učenje može pomoći svećenicima i laicima da bolje cijene ovaj ponekad nedovoljno naglašen aspekt svećeničkog identiteta – onaj zagovornika. Zagovor se smatra najvećom karizmom i onom koju svećenstvo ima u preobilju. Na svetu misnu žrtvu i u osobnoj molitvi svećenik donosi naše molbe Bogu.

Duhovna djela milosrđa

Grgur je svojim svećenicima ukazao na pravilo svetog Benedikta kao uzor za samostanski, asketski način života. To je također pravilo koje predlaže umjerenost, ključnu redovničku vrlinu. Grgur je upozorio svećenike da ne budu svladani životnim ekscesima i brigama. Grgur je želio da njegovi svećenici u važnim vremenima budu uzor svjetovnjacima koji će voditi vrstu kontemplativnog života koji je pokazivao ravnotežu u prosuđivanju i ravnotežu između unutarnjeg i vanjskog života.

Razmatranje koje je Grgur tražio od pastira također je zahtijevalo vanjski doseg milosrđa. Ako se svećenicima u ovom trenutku onemogući izvođenje mnogih djela tjelesnih djela milosrđa, mogu se usredotočiti na duhovna djela milosrđa.

Pastiri, naravno, ne mogu dati ono što nemaju. Često se vraćati izvoru molitve i mirnog proučavanja protuotrov je prekomjernom radu.

Grgur je htio da pastiri prije svega budu propovjednici. Budući da je mislio da je kraj svijeta, mislio je da će zli utjecati na učene ljude da budu dvolični i da daju lažna učenja. Stoga je pozvao svećenike da se usredotoče na proučavanje i propovijedanje Biblije.

Budući da sada postoji toliko mnogo načina da se dopre do sljedbenika na internetu, župnici mogu nastaviti propovijedati i poučavati svoje župljane na nove načine, dobivajući pomoć, ako je potrebno, obraćajući se župljanima koji se razumiju u tehnologiju kako bi se to dogodilo.

Na kraju, Grgur je uvijek tražio znakove Duha Svetoga u životu svojih svećenika kako bi odredio kamo će ih poslati da služe. Kad bi vidio svećenika koji je imao dar liječenja, poslao bi ga na posao s bolesnicima. Krizna vremena mogu donijeti skrivene darove i svrhe za dobrobit drugih. Bog izlijeva svoje darove i milosrđe čak i posebno u vremenima poput našeg. Svećenici se mogu zapitati što ih muči u srcu u ovom važnom vremenu, a biskupi bi to trebali uvidjeti s njima.

Bog nam je dao svetog Grgura, redovnika-papu, koji i sada poučava svećenike, kroz stoljeća, kako se s milosrđem i mudrošću suočavati s neviđenim izazovima za dobrobit drugih. Za takvo je vrijeme Bog dobro pripremio svoje svećenike da služe Njemu i Njegovom narodu. Kao nikada prije, na raspolaganju su im novi alati koji će služiti njihovim župljanima kao liječnici srca. Sveti Grgure, moli za nas.

Blagdan mu je 3. rujna.