[PROŠLOST OSTAVI PROŠLOSTI]

Sve češće srećem ljude koji ili previše žive u prošlosti ili predaleko u budućnosti. Malotko živi sada, danas, u ovom satu, u daru ovoga dana.

Lijepe uspomene iz prošlosti rijetko zasjene pogreške. Pogreške viču grleno, a lijepe uspomene su poput pudinga – predivne, ali nježne i plahe. Kako to da je tomu tako? Za sve je kriv istočni grijeh. On, iako na krštenju oprošten, ostavlja posljedicu ranjene ljudske naravi. Zato se čovjek uvijek mora boriti kako bi bio dobar, pošten, vrijedan i vjeran. Da bi bio zločest, treba se samo – pustiti i ići – nizvodno.

Nerijetko se ljudima koji su se u kasnijim godinama obratili, grijesi prošlosti vraćaju kao demoni koji ih progone, čak i nakon što su – dokazivo – objektivno pobijedili napast! To se događa zbog Sotonine zavisti. Sotona zavidi čovjeku na zajedništvu s Bogom i mrzi Boga zbog dostojanstva kojega je udijelio čovjeku te zbog toga čovjeku ne dopušta zaboraviti “bivšeg sebe”. Kada napokon budemo razumjeli da se obraćenjem čovjek ne mijenja, nego čisti – postaje onaj pravi “ja”, istinski svoj, kakav je bio cijelo vrijeme ispod naslaga ranâ, grijehâ i slabosti, tada ćemo shvatiti da se do krvi isplati boriti ostati vjernim sebi – onomu pravomu sebi – kakvim nas je Bog zamislio i oblikovao i – nikada ne postati ono otprije.

Stoga, ne dopustimo da nas duhovi i dugovi prošlosti progone! Oni su u prošlom svršenom vremenu. Isus je tvoja sadašnjost. Tvoj prezent (eng. present = dar, sadašnjost).
Nisi muzej da živiš za prošlost, nego Božji sin i njegova kći – živi sada, danas, ovdje. Prošlost mijenjati ne možeš – prihvatiti možeš. Življenjem dobro u sadašnjosti, osiguravaš si najbolju verziju vlastite budućnosti!