“Taj tip bez ruku” nadimak je na društvenim mrežama Georgea Dennehyja, 26-godišnjeg glazbenika. Ljudi često biraju pseudonime na internetu kako bi imali anonimnost, ali umjesto toga upućuje na njega. Dugi niz godina George je zbog kongenitalnog invaliditeta bio nazivan kao “onaj bez ruke”. Ipak, unatoč invaliditetu, pokazao je veliki talent: svira violončelo, gitaru i klavir i to – nogama, piše Aleteia.

George Dennehy rođen je u Rumunjskoj i odmah je napušten u sirotištu zbog teškog invaliditeta. Osim što je rođen bez ruku, bio je i vrlo krhko dijete, do te mjere da je za njega već bila sastavljena smrtovnica. Prema izvjestiteljici Kelsey Christensen iz NBC16, “Težući samo 9 kilograma u 18 mjeseci, George kaže da je liječnik okačio smrtni list na njegov krevetić, rekavši medicinskim sestrama da unesu datum kada za to dođe vrijeme.”

Iako mi ljudska bića možemo napisati ono što očekujemo da će se dogoditi, postoji još jedan Pripovjedač koji vodi priču.

Iako je u tom rumunjskom sirotištu proveo tri užasne godine, nije umro. “Nekako su me prezirali i ostavili u kutu i nisu se pobrinuli za mene. Bio sam doslovno otpisan, ali moji roditelji koji su me usvojili nisu me otpisali”, rekao je.

Između tog krhkog djeteta u sirotištu i današnjeg mladića s prekrasnim glasom nalazi se život koji nije bio lak. Sretan završetak nije došao zahvaljujući tome što je posvojen, iako je njegova nova obitelj učinila sve što je mogla za njega. To je bio tek početak mukotrpnog putovanja. Danas Georgeovi glazbeni spotovi imaju milijune pregleda na YouTubeu. Želi podići svijest o poteškoćama s kojima se suočavaju napuštena djeca i potaknuti posvajanje.

“Nažalost, to je upravo tako u mnogim zemljama”, rekao je reporteru NBC -a. “Djeca su samo otpisana. Većina ljudi nikada ne bi pretpostavila da sam u sirotištu bio gotovo mrtav, ali evo me sada, i to je snaga koju ima bezuvjetna ljubav i briga za samo ono što je neželjeno. ”

Teška životna škola

Preseljenje iz Rumunjske u Virginiju bila je velika promjena za Georgea, koji je konačno ušao u obitelj u kojoj ga nisu jednostavno tolerirali, već voljeli. No postojao je svijet izvan četiri zida doma: svijet vrlo neprijateljski raspoložen prema različitim ljudima. Njegove školske godine bile su mračan tunel. Maltretirali su ga ne samo zbog nedostatka ruku, već i zbog potrebnih prilagodbi koje je napravio.

Na primjer, George se sjeća da je sa strahom odlazio u školsku blagovaonicu, koju je nastojao izbjeći što je više moguće. Naučio je nadomjestiti odsutnost gornjih udova korištenjem donjih, pa je jeo koristeći stopala, a druga djeca bi ga ismijavala. “Na kraju mi ​​je to toliko palo na pamet da sam jednostavno prestao ručati zajedno u školi jer sam se tako stidio načina na koji jedem”, kaže u videu na YouTubeu.

Suočavanje s očajem prekretnica je u mnogim životima. Iako vidljivi i nevidljivi saveznici stoje uz one koji se suočavaju s iskušenjem očaja, ne znaju svi prepoznati znakove svoje prisutnosti. George je to učinio, a njegova vjera postala je središnja u njegovu životu, kako se vidi u videu.

Njegova perspektiva se promijenila i shvatio je da način na koji ćemo se nositi s teškim situacijama uvelike ovisi o nama samima. U tekstu koji prati video zapis kaže:

“… To je zaista izbor. Doista je izbor reći: ‘Znaš što, postoje stvari u životu koje jednostavno ne možeš kontrolirati.’ Postoje stvari koje se događaju, rođen si na određeni način. Jedini izbor koji imamo je kako ćemo odgovoriti na stvari koje nam se događaju ili na stvari s kojima smo rođeni. ”

To je izbor koji imamo. Odlučujemo li da ćemo najbolje iskoristiti svoju situaciju, ili ćemo stenjati i žaliti se. To je na nama.

Neki prijatelji s kojima George dijeli svoj put vjere kažu da njegovo današnje prisustvo jasno i jasno izražava ovu poruku: „Bog je na djelu s mojim životom. On mi je dao mnoge stvari izvan stanja s kojim sam rođen. ” Da se poslužimo metaforom, moglo bi se reći da je George iz života sažetog u žurno napisanom dokumentu sa smrtnom presudom otišao do života opisanog na notnim zapisima pun hvale. Da, glazba je način na koji se osjećao pozvanim da izrazi svijetli dio svoje duše. S 8 godina učio je svirati violončelo, a zatim se sam naučio svirati gitaru i klavir.

“To je ono što za mene znači bavljenje glazbom. To je mjesto nade, to je utočište …  i moja misija je da samo doprem do ljudi i nadahnem ih da možda učine korak u vlastitom umu. Možda prolaze kroz nešto što ih je toliko dugo kočilo i ako im moja glazba i ove pjesme mogu pomoći da naprave sljedeći korak u vlastitoj potrazi za svojim snovima, onda je … moja misija ostvarena. “