[POMRČINA PAMETI]

Ne znam je li do mene ili svi to ponekad doživimo, da sami sebe pitamo: “Dobro, jesam li ja s nekolicinom normalan, a svijet pomahnitao ili o čemu se radi?” Što se to događa oko nas? U svijetu i domovini? Odakle sve to? Je li i prije bilo tako? Neka ova pitanja ostanu neodgovorena. Mi danas ne živimo u krizi duhovnosti (općenito, ne pišem samo o kršćanskoj), nego u krizi pameti. Objasnit ću, prije nego što se mimoze među čitateljima uvrijede. Skoro svatko danas vjeruje u nekog boga, neku silu, energiju, biće… A pamet? Pamet rekla laku noć. Kao na fotografiji u prilogu – potamnjela.

Sustav u kojem živimo funkcionira na sljedeći način: ako deset maloumnih zločinaca kaže da je crno zapravo bijelo, onda je crno bijelo. Nema veze što jedan pametan tvrdi da je crno – crno, a bijelo – bijelo. To je nevažno. On je jedan, a ovih je deset. Kriterij istine se izrelativizirao kroz stoljeća, a kulminacija spomenutoga započela je 1968. i traje do danas: u književnosti, umjetnosti, politici. Naša djeca zaslužuju odrastati u svijetu u kojemu je crno – crno, a bijelo – bijelo. I tu Katolička Crkva ima najvažniji zadatak. Biti svjetlo u tami, glas u tišini, tišina u buci, raspetljati konce relativizma i stvari nazvati njihovim imenom: bez straha od “gubitka” vjernika. One koje ćemo “izgubiti” zbog istine, nikada zapravo nismo ni “imali”. Tko napusti Crkvu jer je dosljedna evanđelju, zaslužuje žaljenje, ne osudu, ali ne zaboravimo: i Isus se, hodeći Zemljom, čudio nevjeri svojih suvremenika. Zato, Crkvo moja (i hijerarhijska i laička), ne ukalupljuj se nikomu i ničemu – ti si Kristova želja i Zaručnica. Što znače brojevi i postoci, kad se izgubi dosljednost Kristu? Ništa. Brzo se rastoče. Zato, Crkvo: svijetli, raduj se, opraštaj, liječi, pridiži, moli, slavi, poučavaj, pružaj opomenu i kritiku bez uvijanja – to je Spasitelj činio!

Svoga poslanja ne izgubi zbog svijeta ni za svijet! Ti si Božja želja i obnavljaj se uvijek duhom svoje pameti! (Usp. Ef 4,23)