Taj je glas uvijek bio tu, no čini se da sam ja kud i kamo radije slušao druge, glasnije glasove koji govore: „Dokaži da nešto vrijediš; učini nešto važno, spektakularno ili moćno, i tada ćeš zaslužiti ljubav za kojom toliko žudiš.” U međuvremenu je blagi, nježni glas koji govori u tišini i samoći moga srca ostao neosluhnut ili, u najmanju ruku, neuvjerljiv.
Tijekom godina shvatio sam da najveća zamka u našem životu nije uspjeh, popularnost ili moć, nego samoodbacivanje. Uspjeh, popularnost i moć doista mogu biti velika napast, no njihova zavodljivost često je dio mnogo veće napasti: samoodbacivanja. Kad počnemo vjerovati u glasove koji nas nazivaju bezvrijednima i nevoljenima, onda uspjeh, popularnost ili moć lako počnemo shvaćati kao atraktivna rješenja. No prava je zamka samoodbacivanje. Mene redovito iznenadi kako brzo popustim ovoj napasti. Čim me netko optuži ili me kritizira, čim sam odbijen, ostavljen ili napušten, uhvatim se kako mislim: „Pa to ponovno potvrđuje da sam nitko i ništa.” Umjesto da se kritički osvrnem na okolnosti ili pokušam razumjeti svoje i tuđe granice, ja počinjem kriviti samog sebe – ne samo zbog onoga što sam učinio nego i zbog onoga što jesam. Moja tamna strana kaže: „Ja nisam dobar… Zaslužujem da budem gurnut u stranu, zaboravljen, odbačen i napušten.”
Možda misliš da tebe više dovodi u iskušenje arogancija nego samoodbacivanje. No nije li arogancija zapravo druga strana samoodbacivanja? Nije li arogancija stavljanje samoga sebe na pijedestal kako bi izbjegao da te drugi vide onakvog kakvog sam sebe vidiš? Nije li arogancija, u krajnjoj liniji, samo drukčiji način nošenja s osjećajem bezvrijednosti? I samoodbacivanje i arogancija izvlače nas iz zajedničke životne realnosti i čine pristojnu zajednicu ljudi krajnje teško dostižnom, ako ne i nedostižnom. Ja znam jako dobro da iza moje arogancije leži puno sumnje u sebe sama jednako kao što je u mome samoodbacivanju skrivena velika količina ponosa. Bio ja napuhan ili ispuhan, gubim doticaj sa svojom istinom i izvrćem svoje viđenje stvarnosti.
Nadam se da ti nekako možeš identificirati u sebi napast samoodbacivanja, manifestirala se ona u aroganciji ili niskom samopoštovanju. Nerijetko se samoodbacivanje doživljava kao neurotski izraz nesigurne osobe. No neuroza je često psihička manifestacija mnogo dublje ljudske tame: tame u kojoj se čovjek ne osjeća dobrodošlim u ljudsku egzistenciju. Samoodbacivanje je najveći neprijatelj duhovnog života jer proturječi svetome glasu koji nas zove „ljubljeni”. Biti ljubljeni izražava sržnu istinu naše egzistencije.
Iako iskustvo bivanja Ljubljenim nikad nije potpuno odsutno iz moga života, nikad ga nisam smatrao svojom sržnom istinom, stoga ovo govorim tako izravno i jednostavno. Nastavljao sam trčati oko njega u velikim ili malim krugovima, uvijek tražeći nekoga ili nešto što će me uvjeriti u moju ljubljenost. Bilo je to kao da sam nastavljao odbijati čuti glas koji iz same dubine mojega bića kaže: „Ti si moj ljubljeni, u tebi mi sva milina.”
Taj je glas uvijek bio tu, no čini se da sam ja kud i kamo radije slušao druge, glasnije glasove koji govore: „Dokaži da nešto vrijediš; učini nešto važno, spektakularno ili moćno, i tada ćeš zaslužiti ljubav za kojom toliko žudiš.” U međuvremenu je blagi, nježni glas koji govori u tišini i samoći moga srca ostao neosluhnut ili, u najmanju ruku, neuvjerljiv.
***
Ne nadaš li se i ti poput mene da će ti jednog dana, neka osoba, stvar ili događaj dati onaj posljednji osjećaj unutrašnjeg blagostanja za kojim žudiš?
Ja mislim da ti razumiješ o čemu govorim. Ne nadaš li se i ti poput mene da će ti jednog dana, neka osoba, stvar ili događaj dati onaj posljednji osjećaj unutrašnjeg blagostanja za kojim žudiš? Ne pitaš li se i ti često, pun nade: „Može li ova knjiga, ideja, tečaj, put, posao, zemlja ili odnos ispuniti moju najdublju želju?” No dok god čekaš taj tajnoviti trenutak, nastavit ćeš lutati od nemila do nedraga, uvijek tjeskoban i nemiran, uvijek čeznutljiv i ljutit, nikad u potpunosti zadovoljan. Ti znaš da je to nagon koji nas drži u hodu i zaposlenima, no u isto vrijeme nagoni nas da se pitamo idemo li ikamo dugoročno. To je put do duhovne iscrpljenosti i izgaranja. To je put do duhovne smrti.
No, ti i ja se ne moramo ubiti. Mi smo ljubljeni. Mi smo intimno voljeni puno prije no što su nas naši roditelji, učitelji, supružnici, djeca i prijatelji voljeli ili povrijedili. To je istina naših života. To je istina koju želim da tražiš za sebe. To je istina koju govori glas koji kaže: „Ti si moj ljubljeni.”
Slušajući taj glas s velikom nutarnjom pozornošću, ja čujem u svome središtu riječi: „Ja sam te zazvao imenom od samog početka. Ti si moj i ja sam tvoj. Ti si moj ljubljeni, na tebi moja milina počiva. Oblikovao sam te u dubinama zemlje i spleo te u utrobi tvoje majke. Izrezbario sam te u dlanovima svojih ruku i skrio te u sjeni svojega zagrljaja. Gledam u tebe s beskrajnom nježnošću i brigom intimnijom od brige majke prema svom djetetu. Izbrojao sam svaku vlas na tvojoj glavi i vodio svaki tvoj korak. Gdje god pošao, ja idem s tobom; gdje god počinuo, ja bdijem.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Henrija J. M. Nouwena Živjeti kao ljubljeni. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.