Katekizam Katoličke crkve kaže sljedeće o egzorcizmu i pravi neke razlike: „Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio; od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma). U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano »velikim egzorcizmom«, može izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojojCrkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti. “(br. 1673).

Tako se pravi razlika između svečanog (ili većeg) egzorcizma i manjih egzorcizama povezanih sa sakramentima i blagoslovima. Veliki egzorcizam izvodi se samo za onoga koga demonstrira demon ili demon, a može ga izvesti samo svećenik kojem je biskup to posebno odobrio. Demonolozi razlikuju tri razine demonske provale. Prvo, postoji iskušenje, i to svi doživljavamo. Drugo, postoji opsesija (koja se ponekad naziva ugnjetavanjem), kada demoni muče ljude fizički, duhovno, mentalno ili emocionalno ili neku njihovu kombinaciju. Treće, postoji posjed, u kojem demoni fizički posjeduju čovjekovo tijelo i koriste se njegovim sposobnostima. Posjed je obično isprekidan, gotovo nikad neometano posjedovanje tijela osobe. Za one koji se bore s ugnjetavanjem, mogu se koristiti molitve manjeg egzorcizma. Svećenik može te molitve izgovarati istodobno. Laik koji je obučen u službi oslobađanja također može moliti. Svećenici također mogu moliti iz “Priručnika za manje egzorcizme: za upotrebu svećenika”. U rjeđem slučaju potpunog posjedovanja koristi se Obred velikog egzorcizma. Opet, samo svećenik kojem je biskup dao izričito dopuštenje može koristiti ovaj obred.

U većini biskupija postoji imenovani egzorcist čija je prva zadaća razmotriti slučajeve koji su mu pravilno predstavljeni i procijeniti postoji li u stvari posjed. Mora postići moralnu sigurnost da simptomi nisu uzrokovani mentalnim bolestima ili drugim prirodnim uzrocima i da simptomi nisu samo ugnjetavanje ili iskušenje.

To čini intervjuirajući i ispitujući pozadinu oštećene osobe i koristeći određene dijagnostičke molitve namijenjene otkrivanju prisutnosti demona. On traži određene specifične kriterije, koje je Crkva iz dugogodišnjeg iskustva odredila kao znakove posjedovanja. Ako se poštuju neki ili svi naznačeni znakovi i ako se mentalne ili tjelesne bolesti isključe kao središnji uzroci, egzorcist tada traži dopuštenje od biskupa da izvrši Obred velikog egzorcizma.

U obredu se očekuje da mu pomažu svećenik i drugi laici koji će mu pomoći u slučaju nasilne reakcije ili potrebe za drugom pomoći. Ako je opsjednuta žena, najmanje jedna druga žena trebala bi biti prisutna na sesiji. Neki se egzorcizmi protežu tijekom mnogih mjeseci, pa čak i više od godinu dana, u teškim slučajevima. Donekle je istina da su egzorcizmi danas češći.

Crkva se, posebno u Americi, odmaknula od prakse početkom 70-ih, smatrajući to više pitanjem psihijatrijske skrbi. Posljednjih su godina rimski dužnosnici poticali američke biskupe da razborito prijeđu na imenovanje više egzorcista i dopuštajući vjernicima veće pravo na procjenu u vezi s mogućim posjedovanjem. Obred egzorcizma također je revidiran i ponovno izdan. Sve je to dovelo do umjerenog povećanja broja egzorcizma i zahtjeva za ocjenjivanje.

Oni koji prakticiraju službu oslobođenja, uključujući službu formalnog egzorcizma, sasvim su svjesni da demoni često komuniciraju s mnoštvom duhovnih, emocionalnih i mentalnih borbi u životima ljudi. Služba za izbavljenje često uključuje dugotrajan i raznolik pristup koji uključuje molitve za izbavljenje (a rjeđe molitve velikog egzorcizma), zajedno sa sakramentima, duhovnim usmjeravanjem i u nekim slučajevima psihoterapijom i psihijatrijskim intervencijama.

Stoga oni koji traže službu oslobođenja (uključujući egzorcizam) moraju težiti rasti u vjeri u snagu sakramenata i u stalni rast u duhovnom životu. Svi se moramo držati istine da je Isus Krist moćniji od bilo kojeg demona, uključujući i samog Sotonu, i ne smije ustupiti mjesto pretjeranim ili praznovjernim strahovima.