Razmišljam… Kasno je već, pored mene spava naš dječak od dvije i pol godine, s Neba nas promatraju sin i kćer. Uvjerena sam da s vojskom drugih bebica koje su kao i oni otišli (po našem ljudskom ranije) sa zemlje, zagovaraju za nas ovdje dolje.

Oni nisu otišli s ovog svijeta zato što smo im mi kao roditelji oduzeli život. Ne. Njihov zemaljski život je počeo i završio voljom našeg Nebeskog Oca. Koliko god bilo teško, držali smo ih u naručju. Milovali njihove ruke i noge, ljubili obraščiće i oči, zauvijek ovdje na zemlji zaklopljene.

Mi nismo imali nikakvo pravo oduzeti im život.

Nažalost, ima ljudi koji smatraju da su učinili veliki civilizacijski napredak negirajući znanost koja kaže kad počinje ljudski život. Začećem, za one koji to još možda ne znaju.

Ima tih ljudi koji bi smatrali tragedijom naše iskustvo i smrt naše dječice, ali bi isto tako, da smo sami odlučili osakatiti i raskomadati njihova mala tijela, u bilo kojem trenutku njihova života pod mojim srcem, isto to smatrali napretkom i pravom.

U takvom shizofrenom društvu danas živimo.

U takvom sumraku savjesti i morala moguće je ovako se radovati tuđoj smrti.

U takvom moralnom kaosu, ovako se raduje smrti na mjestu gdje bi djeca trebala biti najsigurnija – ispod srca svoje majke.

Moguće je navijati i za začeće umjetnom oplodnjom pa ako ne uspije, ako je djece previše, ako su bolesna, tu istu djecu ubiti.

Moguće je navijati da se s jedne strane ubijaju nerođeni, a s druge strane bebe rade pod svim silama samo zato što netko smatra da na njih ima pravo.

Moguće je radovati se smrti drugog nauštrb nekih takozvanih izmišljenih prava.

Gospodin neće kasniti
Ne, sve to nema veze s vjerom. Sve to ima veze s negiranjem jednostavnih znanstvenih činjenica.

Ali, znate što ima veze s vjerom?

Gospodin neće zakasniti. Vojska nerođenih, čije je srce prestalo kucati zbog tzv. izbora njihovih roditelja, ili oni kao što su naši sin i kćer s kojima smo se opraštali, koji hvala Bogu imaju svoj grob, za razliku od mnoge djece bačene u kanalizaciju… Ta vojska gleda, zagovara i vjerujem da će po našem dolasku pred Vječnog Oca imati što za reći.

Molitva i post. Miroljubivo bdijenje. Osvješćivanje lokalne zajednice. Osoba po osoba. Srce po srce. Jedno po jedno dijete. Jedna po jedna duša.

Gospodin je već pobijedio. Izaberimo Njegovu stranu. On neće kasniti. Budimo oprezni da mi ne zakasnimo.

Pobačaj je najveći neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprječava mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.”