Božidar Petrač i Dubravka Oraić Tolić

Radila je kao profesorica teorije književnosti na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2014. godine redovita je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnica je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo u kategoriji književnosti za 2020. godinu.

“Sve je počelo u jeku Hrvatskog proljeća 1971. kada sam se zaposlila u Zavodu za znanost o književnosti. Sobica je imala 6 kvadrata, ondje je bio koncentrat Zagrebačke slavističke škole i gdje su se rađale ideje i pretakale u ‘Umjetnosti riječi’. Ondje bio dolazio Ivo Frangeš koji bi malo sjedio, a potom odlazio. Imali smo dva stalna gosta Aleksandra Flakera i Pavla Pavličića. Dolazili su i drugi. Jednostavno je bila divna atmosfera”, istaknula je Oraić-Tolić.

Kako je rekla naša gošća posebno je bila zanimljiva 1978. godina kad je izišla knjiga “Hrvatska književnost u europskom kontekstu”.

“Flaker je imao ideju komparativne književnosti. On je smatrao iako smo radili na stranim katedrama da se trebamo baviti i hrvatskom književnošću.”

Iako je njezina prva struka rusistika, kasnije se fokusirala na kroatistiku u svom radu.

“Tadašnji Zavod da je mnoge plodove, tako smo iznjedrili Enciklopediju hrvatske književnosti. To je bio projekt profesora Frangeša, a ja sam bila njegova suradnica.”

Dubravka Oraić Tolić magistrirala je na A. G. Matošu.

“Posve sam se orijentirala na Matoša. Radila sam na nekoj vrsti revitalizaciji A. G. Matoša kao čovjeka uz Marina Sabića koji je nastojao u hrvatskoj literaturi podsjetiti da ona nije za sebe već izvire iz europskih tokova. Posebno sam se fokusirala na pejzaž u Matoševim djelima.”

Kako je rekla, magisterij je bio više esejističan nego znanstven.

“Profesor Frangeš koji me pustio da radim po svome, na obrani magisterija pitao me zašto sam za temu uzela Matoševe krajolike ako nema literature, a ja sam rekla da ih volim. Budući da nisam bila zadovoljna odgovorom, krenula sam se dalje baviti proučavanjem Matoša.”

Dubravka Oraić Tolić naglasila je kako je u svojim djelima Matoš percipirao naciju kao troslojni pojam i u tome je našla odgovor zašto voli Matošev krajolik.

“Prema Matošu nacija se sastoji od tri sloja –  kaputa, košulje i kože. Državljanstvo je kaput. Svatko ga može obući, ne mora biti nužno Hrvat, samo mora prihvatiti hrvatske zakone. Košulja obuhvaća vrijednosti kao što su mitovi, tradicija i kultura. A koža je najdublji sloj. To je ljubav prema jeziku, zemlju  i krajoliku. I tako sam ja došla do odgovora zašto volim Matoševe krajolike. Jer volim hrvatsko”, poručila je.

Novi valovi dobrote