Mnogi stranci dragovoljno su 1991. godine stigli u Hrvatsku kako bi je branili od velikosrpske agresije. Velik broj njih dao je život za slobodu hrvatskog naroda, a znatan broj pretrpio je teška ranjavanja – među njima bio je Steve Gaunt koji je u Hrvatsku stigao u jesen ’91. iz Velike Britanije.
„Odmalena sam se osamostalio, volio putovati, svašta probati. U Hrvatskoj sam bio nekoliko puta, netom prije rata, u Istri i na Jadranu jer sam tad radio u turističkom menadžmentu i upoznao vašu lijepu zemlju. O ratu sam saznao iz medija. Činilo mi se nepravednim da vas napada puno moćnija sila, da se nemate čime braniti, a još vam je Europa stavila embargo na oružje. U jednom izvješću iz Vukovara vidio sam Engleza Rodneya koji je pozivao ljude da pomognu Hrvatskoj u toj borbi. On me motivirao da i ja odem. Nisam imao nikakvoga vojnog iskustva. Kupio sam si pristojne vojne čizme, kartu za avion i 9. studenog 1991. godine došao preko Trsta u Zagreb“, kazao je Gaunt jednom prilikom Danijeli Mikoli za 24 sata.
Zajedno sa skupinom stranih dragovoljaca poslan je u Vinkovce gdje se ubrzo prilagodio ratnoj svakodnevici. Učio je baratati oružjem, nabavljao je streljivo, nastojao upoznati gradske ulice i dijelove. Kako dugo nisu poslani na prvu liniju, iako su to očekivali, Steve se s prijateljima iz skupine, Markom Dickinsonom, Kennethom Stevensom i Kanađaninom Randyjem, samoinicijativno pridružio Samostalnoj četi u sklopu 109. brigade Zbora narodne garde. Nakon što su obranili Vinkovce uslijedilo je, od početka 1992. godine, stanje u kojem su aktivnosti Hrvatske vojske na tom dijelu ratišta svedene na izviđanja. U jednom takvom, na današnji dan 1992. Steve Gaunt teško je ranjen, baš kao i Pero Đanić, dok je Janko Sopka smrtno stradao. Kaotične situacije za 24 sata prisjetio se sam Gaunt:
„Sve oko nas bilo je minirano. Za dlaku smo izbjegli mine iznenađenja. Ipak, nervoza je učinila svoje. Sopka je stao na jednu minu, potom dezorijentiran nagazio i na protutenkovsku. Lokalni Srbi već su krenuli vidjeti što to odjekuje. Njihove prve kuće bile su stotinjak metara udaljene od nas. Pero i ja smo Janka uzeli za remen i ramena te ga vukli natrag, u probijanje. Nismo mogli pratiti put koji smo prokrčili jer smo žurili. Pero je hodao s desne strane, a ja s lijeve, kad su između nas eksplodirale mine. Pero je pao u sredinu, Janko između nas, a ja blizu kraja puta. Pogledao sam si noge i vidio da mi nedostaje pola stopala, jedan prst visio je samo na koži. Nije puno krvarilo. Činilo se da drugih ozljeda nemam. Pero je vikao upomoć, Janko je bio mrtav. Rekao sam Peri neka dopuže do kraja puta, iza mene. Imali smo otprilike kilometar do naših linija i nisam bio siguran da ćemo izdržati. Put se činio beskrajnim. Kad smo se približili, dozivali smo u pomoć pa su došli naši i odvezli nas u bolnicu. Prebačeni smo u Zagreb u bolnicu.“
Steveu je zbog težine ozljeda odstranjeno stopalo, a Peri Đaniću je noga amputirana do koljena. Nakon oporavka Gaunt je otišao natrag u Britaniju, no ubrzo se vratio i nastanio u Vinkovcima gdje i danas živi sa svojom obitelji.
Borna Marinić
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.