„Jedan od triju najposjećenijih talijanskih gradova, uz Rim i Veneciju, svakako je Firenca. Kada je UNESCO odlučio Firencu staviti pod zaštitu bili su na velikim mukama, jer nisu mogli odlučiti što zaštititi. Stoga su odlučili cijelu desnu obalu Arna uvrstiti na popis svjetske baštine. Svaki kamen, svaki palazzo, svaka piazza, sve priča jedan dio prebogate povijesti. "
Firenca, grad na rijeci Arno, glavni grad talijanske pokrajine Toskane, najpoznatiji je po svojoj srednjovjekovnoj povijesti Republike Firence kada je bila trgovačko i financijsko središte i jedan od najbogatijih gradova Europe toga doba. Poznata je i kao kolijevka renesanse, o čemu također svjedoče do danas očuvani brojni spomenici i povijesni izvori.
U 2021. godini koju Italija obilježava u svjetlu 700. godišnjice smrti Dantea Alighierija odlučili smo u emisiji Put pod noge HKR-a uz našu gošću svjetsku putnicu Tanju Božić pobliže upoznati Firencu i zaviriti u njezinu povijest.
„Dante, Boccaccio i Petrarca su trolist Firence koji je stavlja u jedan literarni okvir, međutim Firenca je dala puno više od tih triju imena”, ističe na početku naša gošća. „Zapravo kad pogledate povijest talijanske umjetnosti, ne znam tko nije bio iz Firence; Michelangelo koji je zadužio i Firencu i svjetsku umjetnost, Katarina Medici za koju kažu da je bila najmoćnija žena 16. stoljeća, imala je samo 14 godina kada ju je njezina obitelj Medici poslala u Francusku i udala ju, pa je neobičnim spletom okolnosti zaslužila čak i francuski tron. Tu su i Botticelli, Donatello, čak i Amerigo Vespuci, naravno i Macchiavelli. Firenca je dala i četvoricu papa: Lav X., Lav XI., Urban VIII. i Klement VII. Gioconda je također Firentinka, zatim Giotto koji je ostavio traga u Firenci, ali ima ih još i iz novijeg doba, čuveni glas talijanske opere Mario Del Monaco, dizajner i kostimograf Pietro Tossi, obitelj Gucci, poznata novinarka Oriana Fallaci, zaključno s Matteo Renzijem, čovjekom ovog doba.”
No vratimo se na početak priče i Dantea Alighierija. Jedna od postaja za posjeta Firenci svakako je kuća obitelji Alighijeri. Bila je to specifična obitelj, nisu bili nekog posebno plemenitog roda, otac je bio trgovac koji je za mladog Dantea, bez obzira što se zaljubio u Beatrice, dogovorio brak s Gemmom Donati, također iz trgovačke obitelji. No Dante je, više od trgovačkog, imao izražen duh kreativnosti, „bio je jedan od onih ljudi za koje su u to doba tvrdili da je rođen s prirodnom vještinom pisanja i izražavanja”. To ga je učinilo vrlo popularnim, uz činjenicu da je počeo pisati na toskanskom dijalektu. „Naime, u to doba nije bilo puno pismenih ljudi, pogotovo nisu znali jezike poput latinskog, jeziku na kojem su mnogi pisali te je Dante počeo pisati na toskanskom dijalektu koji je majka talijanskog jezika. To je bio njegov njegov ključ uspjeha”, naglašava Božić.
Godina Dantea Alighierija počela je u Firenci nizom manifestacija, od koji je posebno zanimljiva izložba crteža Danteove ‘Božanstvene komedije’ u Galeriji Uffizi (dostupna i u virtualnom izdanju). Riječ je o 88 crteža koji su djelo renesansnog umjetnika Federica Zuccarija nastalih tijekom njegova boravka u Španjolskoj između 1586. i 1588. godine. Od 88 ilustracija, 28 su prikazi pakla, 49 čistilišta i 11 raja. „Zanimljivo je – napominje Božić – da crteži, osim jednog, do sada nisu bili izloženi, jer su rađeni posebnom tehnikom tuša na pergamentu; kada se tuš osuši i s vremenom pergament izgubi svoju vlagu, počinje se trusiti, dakle vrlo ga je teško zaštititi i pri svakom otvaranju pergamenti pucaju, ljuskaju se i noćna mora su za sve restauratore. To je razlog da su ovi crteži prvi put izloženi u Galeriji Uffizi.”
No osim brojnih manifestacija, 700. obljetnica Danteove smrti još jednom poteže višestoljetno pitanje vječnog počivališta oca talijanskog jezika. Naime, Dante je prognan iz Firence 1302. iz političkih razloga. Nakon lutanja od Verone do Ravenne, San Gimignana, Rima, po Arezzu, Forliju, Veroni, Trevisu, pa i Parizu, Dante je utočište našao u Ravenni gdje je nakon smrti 1321. i pokopan u bazilici svetog Franje. Firenca je, pak, s vremenom požalila svoju odluku pa je do do danas bilo više pokušaja da se njegovi posmrtni ostaci vrate u grad.
„Meni je oduvijek bila zanimljiva ta energija između Ravenne i Firence”, tumači naša gošća. „Kad se prođe kroz Stari Grad, dolazi se do relativno skromnog mjesta – Danteova groba. Još od 16. stoljeća Firentinci su se na sve moguće načine dovijali da se dočepaju Danteova tijela, odnosno njegovih posmrtnih ostataka i presele ga u Firencu. To je izazivalo takav gnjev i bijes u Ravenni što traje do dana današnjeg”, nastavlja.
I Medici su svojevremeno tražili da se Dante ekshumira i vrati u Firencu, iako je 18 posljednjih godina proveo po raznim gradovima Italije i nije se nikada vratio u rodni grad. „Tako su se moćni Medici zaputili s cijelom svojom svitom po Danteovo tijelo. Franjevci su, međutim, u to doba uspjeli nekako presresti tu informaciju, ekshumirali Dantea nakon gotovo 300 godina, skrili njegove posmrtne ostatke te su dugo vremena samo oni znali gdje su. Kad su izaslanici obitelji Medici došli grobnica je bila prazna.”
Dante je putovao i izvan Italije, čak i Hrvatskom, tako u Zagrebu do dana današnjeg imamo jedan opipljivi spomen na njega. Naime, Danteov praunuk Nicolò Alighieri jedan je od utemeljitelja ljekarništva u Zagrebu. „Toskanci, pogotovo Firentinci već su tada jako dobro bili upućeni u ljekarništvo. Na Trgu Santa Maria Novella nalazila se prva i najstarija ljekarna u Firenci, a prva i najstarija ljekarna kod nas nalazi se na Kamenitim vratima”, tumači naša gošća. „Nicolò Alighieri našao se nekim putevima i u Zagrebu koji u to doba doživljavao procvat; bilo je trgovine, trgovaca obrta, dakle bilo je novca, a time i mogućnosti da se kupi nekakav lijek te je tu otvorio ljekarnu poznatu pod nazivom ‘K crnom orlu’ na Kamenitim vratima. I danas je tu spomen ploča koja govori upravo o tom trenutku.”
No zanimljiva je i priča o poznatoj firentinskoj ljekarni na Trgu Santa Maria Novella, nastavlja. „Ova ljekarna i dandanas prodaje eliksir pod nazivom Sette ladri (tal. ‘sedam lopova’), a predaja kaže da je sedam lopova smislilo čudesni eliksir koji ih je štitio od kuge. Naime, svaki je znao samo po jedan sastojak, jer ipak su bili lopovi, pa bi jedan drugoga prevarili; a njime bi se obložili iznutra i izvana u trenutku kada bi kretali u pljačku kužnih kuća.”
Što osim Dantea privlači brojne posjetitelje u Firencu, saznajemo u nastavku našeg razgovora s našom gošćom Tanjom Božić: „Jedan od triju najposjećenijih talijanskih gradova, uz Rim i Veneciju, svakako je Firenca. Kada je UNESCO odlučio Firencu staviti pod zaštitu bili su na velikim mukama, jer nisu mogli odlučiti što zaštititi. Stoga su odlučili cijelu desnu obalu Arna uvrstiti na popis svjetske baštine. Svaki kamen, svaki palazzo, svaka piazza, sve priča jedan dio prebogate povijesti. Povijest Firence datira čak pet stoljeća prije Krista. Već su tada Rimljani uz rijeku Arno utemeljili grad kojem su dali ime koje ih podsjeća na cvijeće, fiore, fiorita. Već su tada bili pronađeni tragovi života organizirani prema rimskim načelima, cardo, decumanus i forum. I dandanas, ako se malo bolje pogleda Firenca, još uvijek se vide ostaci tih načela.”
Uz Danteovu Firencu, pričom smo prošetali i niz Piazza della Signoria, Ponte Vecchio, Palazzo Uffizi, baziliku Svetog Križa, il Duomo s čuvenom kupolom koja je 2020. proslavila 600. godišnjicu gradnje, a na ulazu u Palazzo Vecchio zastali smo upoznati „najpoznatijeg firentinskog momka”, čuvenog ‘Davida’, djela Michelangela Buonarrotija.
„Michelangelo je tada bio mladi nadobudni momak koji je težio karijeri; kažu da je bio dosta robustan, znao je svima odgovoriti, nije si dao previše ‘soliti’. Dvojica su majstora prije njega već počela radove na ‘Davidu’. Naime, u brdima iznad Carrare nabavljen je prekrasan komad kamena, međutim nije ih nekako išlo, tvrdili su da to što je naručeno zapravo ne mogu izvesti, hoće li kamen biti loš, kako će izgledati statika, hoće li se to sve održati, našli su pukotinu u tom mramoru. Tako da je dan poslije blagdana Velike Gospe 1501. godine Michelangelo dobio poziv na sastanak od tadašnjih mecena iz obitelji Medici da vide što mogu napraviti. Michelangelu koji je tada imao svega 25 godina ponudili su da nastavi posao koji su započeli dvojica majstora i od kojeg su odustali – Agostino i Roselino – njih dandanas Firentinci znaju ismijavati u svojim internim pošalicama. Michelangelo je malo promislio, nije se odmah primio posla. 9. rujna prvi put se približio tom komadu mramora da vidi što zapravo može učiniti. Međutim oko njega se skupila cijela Firenca, svi su htjeli vidjeti što će taj mladac napraviti, ako su već dvojica iskusnih odustali od tog komada. Njemu je to toliko išlo na živce da je dao potpuno ograditi mjesto oko tog kamena i nije nikome dao da gleda. Tajna je otkrivena na blagdan svetog Ivana Krstitelja, zaštitnika Firence 1503. godine; dakle trebalo mu je nešto malo manje od dvije godine da napravi to remek-djelo. A kako je maestro Michelangelo riješio sitne kapilare u mramoru? Pronašao je posebnu metodu – dao je sitno sitno izmrviti mramor, a zatim ga je rijedio i napravio smjesu poput gipsa kojim je punio pukotine.”
Michelangelov ‘David’ je do danas ostao jedno od najprepoznatljivijih kiparskih djela na svijetu, a postao je i važan simbol ljudske snage i mladenačke ljepote. 5,17 metara visok mramorni kip portretira biblijski lik kralja Davida u trenutku kad se kao mladić sukobio s Golijatom. Postao je i simbol srednjovjekovne Republike Firence.
Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: