'Moja Gospo, ako mama treba umrijeti, uzmi mene!' To su bile njegove posljednje riječi.
U župi Duha Svetoga u talijanskom mjestu Torre Annunziata (Napulj), 1964. godine pokopan je sluga Božji Giuseppe Ottone, dječak koji je umro u dobi od 13 godina. Njegovu priču donosi Avvenire.
„O životu ovog dječaka trebalo bi se znati više“, napominje don Sergio Rossetti, župnik crkve Presvetog Spasitelja u Castelpaganu (Benevento) u kojoj je Peppino rođen 18. ožujka 1928. godine, a kršten četiri dana kasnije. „Začet je silovanjem te je majka odlučila da ga neće zadržati. Tako je u provincijsko sirotište Benevento stigao s nekoliko predmeta: platnenim remenom, pelenom i kapom.“ 22. studenoga dječačića, starog osam mjeseci, uzela je na udomiteljstvo, a zatim i usvojila Maria Capria koja je radila kao čistačica i bila udana za Domenica Ottonea, konobara. Ne mogavši imati djecu, dala je zavjet da će odgojiti dijete. Obitelj se prvo preselila u Napulj, a zatim u Torre Annunziatu.
„Peppino je jako volio svoju majku, te joj je obećao ugodniji život kad odraste kao utjehu za mnoge uvrede i boli koje joj je nanio otac“, prisjeća se don Sergio. Zapravo su odnosi između usvojitelja bili napeti: otac je bio razdražljiv i nasilan, a kad je bio pijan, dječak je pomagao majci da to podnese. Upravo mu je ona usadila vjeru; 26. svibnja 1935., kada mu je bilo 7 godina, primio je Prvu pričest, njegujući veliku pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i Gospi Pompejskoj. Često bi sjeo na bicikl ili pješačio do svetišta kako bi se sabrao u molitvi, a ta je kontemplacija pretočena i u djelo, naglašava don Rossetti.
„Siromasi su mu bili omiljeni među prijateljima. Svako jutro dostavljao je doručak starcu koji ga je čekao, a često je i ručak potajno davao nekome u nevolji; katkad je pozivao neke nesretne prijatelje kući.“
Giuseppe je želio postati mornarički časnik, ali njegov će put biti drugačiji. Njegova se majka morala suočiti s dvije vrlo osjetljive operacije u Napulju te se bojao da će umrijeti. Bila je to vrlo velika kušnja za dječaka. Na dan kada je Maria trebala biti operirana, 3. veljače 1941., Peppino je učinio ono o čemu je mnogo puta razmišljao: ponudio se Gospodinu umjesto svoje majke. Dok se s prijateljima uspinjao na Corso di Torre Annunziata, pronašao je na zemlji sliku Gospe Pompejske, podigao je, poljubio i rekao: ‘Moja Gospo, ako mama treba umrijeti, uzmi mene!’
„To su bile njegove posljednje riječi; zatim je problijedio, onesvijestio se i više nije došao k svijesti“, kaže don Sergio. Hitno hospitaliziran, pridružio se majci koja, saznavši za bolest svog usvojenog sina, nije više pristupila operaciji. Peppino je umro u 4 sata sljedećeg jutra, dok je ona molila krunicu kraj njegova kreveta. „Isus je prihvatio žrtvu malenog mučenika i priveo njegovu dušu svjetlosti“, dok se Maria potpuno oporavila i umrla u dobi od 88 godina 1983. godine. Dijecezanska faza postupka proglašenja blaženim završila je 4. ožujka 1975. godine i mnogi se nadaju da će Giuseppe uskoro biti uzdignut na čast oltara.