U cijelosti objavu s Facebooka profila mons. Uzinića pročitajte ovdje:

Služeći se slikom trsa i loze Isus svojim učenicima u oproštajnom ozračju posljednje večere želi prenijeti dvije važne poruke.

Prva je poruka o nužnosti rezidbe bez koje neće i ne može biti roda. Ovo je poziv da u svom životu posložimo prioritete, „odrežemo“ ono što nije bitno. U ovom vremenu pandemije koje nas je stavilo na mnogim razinama pred izbor između bitnog i nebitnog, mogli smo više nego inače postati svjesni važnosti ove poruke. Ali život je i inače važno živjeti birajući između onog što je doista važno i onoga što je nevažno i sporedno. Onaj tko u svom životu želi činiti puno stvari, koji ima bezbroj interesa, u životu uglavnom ništa ne napravi. Znade sve, a zapravo ne zna ništa jer ništa ne zna kako treba. Zato je u životu potrebno napraviti izbore, ostaviti sporedne stvari i usmjeriti se na one koje su bitne. Tad je moguće napraviti nešto vrijedno. Isto vrijedi i za naš odnos s Bogom, dapače još i više jer ili nam je Isus i odnos s njim na prvom mjestu ili uopće nemamo odnos s njim. I zato je potrebno rezanje. Bez rezanja ne možemo donijeti plodove koje od nas očekuje Otac, a oni su konkretna i djelotvorna ljubav i opraštanje. Nema li ovakvih plodova potrebno je čišćenje i rezidba. Ona je bolna, ali je istovremeno nužna i spasonosna i za nas i za druge oko nas.

Druga je poruka o potrebi trajne povezanosti s Isusom kako bi njegovi životni sokovi mogli kružiti našim žilama i donositi rod. Ovo je poziv na trajni odnos s Isusom. Istovremeno je to i objava tajne autentičnog kršćanskog života Isusovih učenika koja se sastoji u onom što se u današnjem evanđelju u različitim oblicima čak četiri puta ponavlja kao poziv: „Ostanite u meni i ja u vama.“ Da bi nam objasnio što to znači, Isus koristi sliku trsa i loze. Kao što loza nije drugo doli produžetak trsa, tako i Isusovi učenici, kršćani i Crkva, nisu drugo doli produžetak Isusa. I zato smo, bez ovoga ostati u Isusu i omogućiti Isusu da ostane u nama, osuđeni na smrt. I zato smo u povezanosti s njim oni koji doista žive. Život koji u njemu struji, našom povezanošću s njim prelazi i na nas. Njegov život i nas čini živima. I čini nas plodonosnima. Bez povezanosti s njim se sušimo i umiremo. Postajemo lozina.

Plod obiju ovih poruka, ako ih prihvatimo i u skladu s njima živimo, proslava je Boga. A „ovim se – kaže Isus – proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“ Božja proslava nije u aplauzima i pohvalama. Njega se istinski ne slavi čak niti religioznom praksom, misnim slavljima, sakramentima, molitvama… Sve to služi nama samima, ali ništa od toga nije rod koji se od nas kršćana traži. Rod kojim se proslavlja Otac je činiti ono što je Bogu drago. A njemu je drago „da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed“. Proslava Boga se, zapravo, sastoji od vjere u Isusa i djelovanja u sladu s tom vjerom. Vjerovati u Isusa Krista nije nešto apstraktno. Vjerovati u Isusa znači vjerovati da je, kako kaže apostol Ivan, Božje srce veće od našeg ljudskog srca. U toj vjeri je prva Crkva primila Savla koji je postao Pavao. U toj vjeri će Pavao osloboditi kršćanstvo od opasnosti da ga se svede na židovsku sektu i otvoriti Crkvu svima. To je vjera da nas Bog ljubi, ali i da on ljubi i sve ljude i svakog čovjeka. Djelovati u skladu s tom vjerom znači ljubiti jedni druge i sve ljude, onako kako je Isus ljubio nas i ljubi sve ljude.

Bog nam je u Isusu i njegovoj ljubavi prema nama objavio veličinu svoga božanskoga srca. I pokazao kako i mi možemo proširiti svoje ljudsko srce. Bez Isusa ne možemo ništa napraviti. S Isusom možemo učiniti sve. S Isusom možemo čak i svoje srce učiniti velikim poput Božjeg srca.