Ima neke istine u tome kako se osjećaju neki muškarci kada vide da na misi sudjeluje puno više žena i djece nego muškaraca te da u župi žene vode i popunjavaju više službi nego muškarci. A to nije uvijek bio slučaj, niti je to bio način na koji je Krist uspostavio svoju Crkvu, na patrijarhalnim temeljima. To pak ne znači da su Isus ili Crkva protiv žena. Ne, nego je feminizacija kulture općenito, a posebno Crkve, imala katastrofalne učinke na dvije uzastopne generacije katolika, ne samo na muškarce katolike koji su alarmantnom brzinom izgubili vjeru, podsjeća portal Restoration of Christendom.

Sudjelovanje oca na misnom slavlju najvažniji je čimbenik koji osigurava da se katolička vjera prenosi na našu djecu.

Statistika pokazuje da ako očevi redovito posjećuju misu, nevjerojatnih 74% njihove djece redovito će je posjećivati i u odrasloj dobi. Naprotiv, tamo gdje očevi ne sudjeluju u misi, nevjerojatnih 61% njihove djece potpuno će napustiti svoju vjeru.

Što možemo učiniti?

Ove otrežnjujuće statistike pokazuju ne samo da je Bog pozvao očeve da budu patrijarsi svojih “kućnih Crkava”, već i da mnogi od nas nisu uspjeli u svojoj primarnoj odgovornosti kao očevi. Dobra vijest je, međutim, da postoji jednostavan i siguran način preokretanja ovoga zabrinjavajućeg trenda. On je svakako, bio i jest, poguban za našu djecu, obitelji, Crkvu, kulturu i vječni spas duša, kako nas očeva koji smo promašili svoj poziv, tako i naših potomaka koji su daleko od Boga.

Jednostavan i siguran prvi korak je sudjelovanje u misnom slavlju svake nedjelje s cijelom obitelji.

Redovnim pohađanjem mise dovest ćemo više muškaraca u Crkvu, mijenjajući shvaćanje da je misa samo za starije ljude, žene ili djecu. Ta sjetimo se da su neki od najmuževnijih ljudi, najvećih ratnika, najmoćnijih kraljeva i najmudrijih učenjaka, redovito sudjelovali u svetoj misi, bilo u velikim katedralama, bilo na krvavim bojištima, pritom često riskirajući život.

Kršćanstvo nije za mlakonje

Moramo ponovno osvojiti svoju baštinu, svoje nasljeđe, ovaj plašt herojskog katoličanstva, i na taj način donositi Crkvi vitalnost, žar i hrabrost. Moramo sa sobom donijeti hrabri duh proroka Ilije, kontrakulturni duh Ivana Krstitelja, neustrašivi duh mučenika i viteški duh križara, spojen s duhom poniznosti i poslušnosti mističara, redovnika i propovjednika.

Duga odsutnost takvih ljudi ostavila je veliku prazninu u Crkvi, a naš masovniji povratak pomoći će njenoj obnovi i preobrazbi na bolje.

Usto, ta je preobrazba već uvelike u tijeku. O tome svjedoči ne samo broj autentičnih muškaraca koji se vraćaju svojoj vjeri, već posebno velik priljev revnih, pobožnih, poslušnih i muževnih mladića koji ulaze u svećeništvo. Ne samo da ne smijemo zaboraviti herojsku prirodu svoje vjere kakva je bila prakticirana kroz gotovo 2000 godina, već je moramo ponovno vratiti. Ako to ne učinimo, ono što ćemo prenijeti na sljedeće generacije bit će mlaka, slabija, plašljivija vjera od one koju nam je donio Isus Krist. On je izabrao 12 stvarnih, neuglađenih, izdržljivih, odvažnih muškaraca koji će širiti Njegovo evanđelje i graditi Njegovu Crkvu širom poznatoga, a neprijateljskog svijeta.

Muževi moraju ponovno preuzeti odgovornost za obitelj i vjeru

Čak i prije Isusovog izbora prvog apostola, pogledajte njegovog rođaka Ivana Krstitelja, posljednjeg proroka i “najvećeg čovjeka rođenog od žene”. On je doslovno bio špiljski čovjek – potpuna suprotnost današnjim metroseksualcima koji su neželjeni primjeri tužnog prepuštanja takozvanom feminizmu. Još bolje, pogledajte samoga Isusa koji nije bio onakav kakav je nedavno prikazan, mršavi pacifist u sandalama. Ne, on je bio stolar i kamenorezac, mišićav, snažan čovjek, toliko snažan i hrabar da je dragovoljno trpio neizreciva mentalna, emocionalna i fizička mučenja bez riječi ili čina otpora i protesta, u potpunoj poslušnosti i ljubavi.

Ivan Krstitelj /Foto: zondervanacademic.com

Ako je naša Crkva izgubila određeni stupanj svoje autentične muževnosti, to je samo zato što smo se kao muškarci odrekli svoje odgovornosti i bogomdane uloge odgojitelja svoje djece u vjeri i živih primjera kršćanske kreposti i autentične muževnosti. Ali kako nitko ne može osporiti da se duhovni rat koji je bjesnio prelio u kulturu te da se čini da gubimo s obje strane, došlo je vrijeme za prijavu, opremanje i ulazak u bitku. Jedino tako će se preokrenuti ovaj pad kršćanske kulture i za Krista povratiti ono što je s pravom Njegovo, uključujući milijune duša koje vise na koncu.