Na uskrsno jutro dvojica učenika putovala su cestom prema Emausu, piše Simply Catholic. Napuštajući Jeruzalem, bili su oboreni i razočarani zbog onoga što se dogodilo Isusu. Nisu razumjeli priče žena koje su rekle da su ga vidjele rano ujutro. Dok su se učenici udaljavali od svetog grada, Isus je došao i krenuo zajedno s njima. Kao i u ostalim nastupima uskrsnuća, učenici nisu prepoznali Isusa. I, kao i u ostalim nastupima, Isus se nije odmah otkrio. Umjesto toga, hodao je s ovom dvojicom učenika i uključivao ih u razgovor. Izrazili su svoju frustraciju i tugu zbog događaja Velikog petka. Jedan od njih, po imenu Kleofa, rekao je:

“Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana? “A (Isus) im odgovori:„ A on će: “Što to?” Odgovore mu: “Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom, kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razape. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo.“(Lk 24, 18-21).

Nastavljajući, Kleofa je objasnio o svjedočenju žena i kako je sve to bilo čudno. Nakon što su čuli samo ženske priče, učenici nisu znali što učiniti s nestankom tijela. Nitko nije razumio što uopće znači uskrsnuće iz mrtvih. Isus je strpljivo slušao, ali umjesto da je kimnuo glavom s razumijevanjem, okrenuo je njihovu tugu – na njihov šok i naše iznenađenje – rekavši: „”O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? ” (Lk 24, 25-26).

Isus je objasnio da je zapravo potrebno da Mesija podnese patnju muke i raspeća. To čini hodajući učenicima kroz Stari zavjet. Evanđelist piše: „Počevši od Mojsija i svih proroka, protumačio im je ono što se odnosi na njega u svim spisima“ (Lk 24, 27).

U ovom trenutku, naravno, nije postojao Novi zavjet kakav imamo danas, tako da su “svi sveti spisi” na koje se ovdje govori samo spisi Starog zavjeta. Apostoli i učenici imali su samo grčke i hebrejske spise Starog zavjeta, zajedno s vlastitim iskustvom boravka s Isusom i gledanja kako pati i umire. Bez Isusove pomoći nisu mogli uspostaviti vezu između onoga što se dogodilo Isusu i Mojsijevih spisa i proroka. Što je Isus učinio na putu prema Emausu? Interpretirao je spise Starog zavjeta u smislu njihovog odnosa prema njegovoj inkarnaciji, muke, smrti i uskrsnuća – što je sve ispunilo Stari zavjet. Bilo im je predviđeno i sve što se dogodilo Isusu bilo je tamo, iako skriveno od razumijevanja učenika. Isus im je otvorio um i srce da vide njegov život i smrt u svjetlu Starog zavjeta. Bez Starog zavjeta Isusov život, učenje i žrtvena smrt bili bi neshvatljivi.

Crkva je u svako doba slijedila Isusov primjer na putu prema Emausu, podržavajući vrijednost nadahnutih hebrejskih i grčkih spisa koji su se pripremali za Isusov dolazak. Apostoli su prenijeli puninu Božje objave pokazujući poštovanje Starom zavjetu, dok su sastavljali spise koje danas nazivamo Novi zavjet.

Stari zavjet dio je Božje objave i svoje ispunjenje pronalazi u Isusu. Uz to, postoji načelo kontinuiteta između Starog zavjeta i Novog zavjeta, tako da se to dvoje nikada ne smije razdvajati. Od svetog Augustina Crkva još uvijek drži ovu klasičnu maksimu: Novi zavjet leži skriven u Starom, a Stari zavjet otkriven je u Novom. I Stari zavjet i Novi zavjet su Božja riječ, sve dio Božje objave, u kojoj On pokazuje tko je i tko smo mi u odnosu na Njega. Isus je to naučio učenike na putu prema Emausu, a njegovo izlaganje Svetoga pisma zapalilo im je srca.