Velika subota je dan između boli Isusove smrti i radosti njegova Uskrsnuća. Ne slave se liturgije, zajednica u tišini čeka i prisjeća se zbunjenosti apostola nakon Kristove smrti. Glavni događaji su prisjećanje i meditacija.
O Velikoj suboti kao danu tišine i Isusova silaska u podzemlje piše Roberta Barbi za Vatican News.
Veliku subotu neki su s pravom definirali kao ‘najduži dan’, vrijeme razmatranja koje se može proširiti i na vlastiti život. Nema slavlja, to je ‘aliturgijski dan’ (dan bez liturgije), ne pristupa se Euharistiji, već se čeka u tišini da se proživi strah apostola nakon Isusove smrti. Iako Uskrsno bdjenje započinje u subotu navečer, smatra se dijelom liturgije Uskrsa. To je ujedno i dan ‘krize’ Riječi; sama evanđelja ne govore ništa, možemo samo zamisliti da je ovo vrijeme u kojem Isusovo tijelo počiva u grobu, dok apostoli, budući da je bio dan odmora za Židove, ostaju bez spoznaje što će se uskoro dogoditi.
Nije uvijek bio ‘dan tišine’
Liturgijska reforma pape Pija XII. na određeni je način ‘obnovila’ Veliku subotu kao dan tišine i iščekivanja, u kojemu svaki kršćanin i danas razmatra o Isusovoj i vlastitoj smrti, pripremajući se za ovo potonje, neizbježni kraj zemaljskog života. Na današnji dan vjera je na kušnji, jer Mesija je mrtav i ne znamo što će se dogoditi, možemo samo živjeti čekajući da se ispuni praznina koju osjećamo.
Dan silaska u podzemlje
Iako je sve u tišini, Krist djeluje. Naime, prema drevnoj tradiciji na današnji se dan Isus spušta u podzemlje, u dubine Kraljevstva smrti da spasi čovjeka i povede ga sa sobom u nebo, gdje ide ispred nas i dočekuje nas raširenih ruku. U podzemlju susreće Adama, prvog čovjeka, koji ovdje simbolizira cijelo čovječanstvo, potresa ga, budi i najavljuje mu spasenje iz kojeg nitko nije izuzet, postavljajući most između groba i Kraljevstva Božjeg. Isus nosi nepogrešivo oružje Križa, jer „smrću pobjeđuje smrt“.
Majčina ura
U posljednjih tridesetak godina Velika subota je i dan na koji se, prema bizantskoj tradiciji, slavi Majčina ura. Drugim riječima, usredotočujemo se na Marijin lik u kojemu se na današnji dan ujudinjuju bol zbog smrti sina i nada u njegovo Uskrsnuće. Mariju je već kao Mater Dolorosa opisao sveti Ignacije Lojolski; ostavili smo je u podnožju Križa, napustio ju je Sin koji je umro i koji ju je, prije nego što je izdahnuo, povjerio Ivanu, jer Marija, pozvana na majčinsko poslanje, ne može ostati bez djece. Ali Marijina bol i vjera ovdje su bol i vjera iz koje je rođena cijela Crkva, koja je tu, s njom, u podnožju Križa, obasjana nadom. Naposljetku, od marijanske 1987. godine, ovo se slavlje u Rimu održava u bazilici Svete Marije Velike.