‘Leteći pontifikat’ nije značajka samo pape Ivana Pavla II. Bila je to značajka i pape Leona IX. koji je bio na kormilu Crkve od 1048. do 19. travnja 1054. godine. Imao je dubok utjecaj na vjernički život, posebice na crkvenu disciplinu i to ponajviše među svećenicima. Nezahvalna značajka njegova pontifikata je i sukob s carigradskim patrijarhom Mihajlom Cerularijem kojemu je papin poslanik Humbolt 16. srpnja 1054. godine na oltar stavio Bulu izopćenja, ne znajući da je papa u to vrijeme već preminuo. Rodilo je to veliki Istočni raskol, čije posljedice osjećamo i danas.

Sveti Leon IX. ili ‘Dobri Bruno’, kako su ga zvali, rodio se u vrijeme kad je Crkvom puhao vjetar obnove iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. Bruno se, kao svećenik na carevu dvoru, razočarao kad je vidio u kakvoj sprezi živi Crkva i država, odnosno visoki kler. Ipak je na dvoru uspio posredovati u razmiricama između cara i feudalne gospode, čime je spriječio rat, pokolj i pljačku, pa ga nazvaše mirotvorcem. Brunu su, kad je imao 24 godine izabrali za biskupa u Toulu. To je prihvatio jer je to bila mala i siromašna biskupija na kraju carstva koju je tijekom pune 22 godine podigao do neprepoznatiljivosti.

Bio je to samo uvod u papinstvo u kojem je Bruno mudro i razborito upravljao Crkvom pod geslom ‘Puna je zemlja dobrote Gospodnje!’ Car Henrik Treći odredio ga je za papu, ali je on rekao da će to prihvatiti samo ako ga kler i narod u Rimu jednoglasno izaberu. U Rim je došao kao hodočasnik i pokornik i svi su ga, potaknuti njegovom pobožnošću i besprijekornim životom, izabrali za papu.

I svuda je, doslovno, širio dobrotu oko sebe. Kad su Normani provalili u Italiji, nadvladali su papine snage, a on se dragovoljno predao u zarobljeništvo da otkupi svoje zarobljene sunarodnjake koji su mu pritekli u pomoć. Tamo je bio devet mjeseci, ali su ga 12. ožujka 1054. godine pustili. Umro je u crkvi sv. Petra u Rimu, prepun zasluga za Crkvu koju je ljubio čistom ljubavlju, a već za života uživao je glas sveca.