Karin što za Vas znači biti umjetnik i što Vama osobno znači baviti se umjetnošću?

Teško se mogu objektivno postaviti prema tome, jer nemam pogled osim iznutra. Ne znam s čim usporediti život umjetnika, kad zapravo ne znam kako razmišljaju i svijet promatraju „neumjetnici“. Možda će zvučati kao stereotip, ali biti umjetnik je način življenja. To je kao filter kroz koji udišem život oko sebe, a on onda izlazi iz mene osoban, slikovno izdahnut, preobličen na neki moj način. Kad si umjetnik, kao takav si rođen. Kao dijete mogla sam boraviti sama dugo i od bilo čega oko mene oblikovati, preoblikovati, igrati se promatrajući prirodu, ljude, detalje i slagati vlastite kolaže priča i novih svjetova. Svjetove od slika, mirisa, zvukova. I zaboraviti na dimenzije vremena i prostora. Lako bi se preselila u svijet u kojem bi radije bila nego u onom kojem jesam. To je velika privilegija, dar, radost, ali i obveza, žrtva i muka ponekad. Jer je to sve i život sam. Još uvijek se igram, ali sad tu igru shvaćam ozbiljnije, mora roditi nečim više od bijega i idealnog prostora za mene. Mora omogućiti i drugima da se igraju i da taj svijet probije u ovaj i zaista bar malo dio njega učini boljim.

Karin Grenc / Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Vrlo često radite sakralne motive, što vas na to potiče?

Da, sve češće. Drugi motivi sve su mi manje izazovni i inspirativni. S jedne točke gledišta, sad mi se sve što sam radila 20 godina čini sakralno. Ako vjerujem, a čak se usuđujem reći da znam, da je sve stvorio najsavršeniji, najmaštovitiji, najvještiji i najduhovitiji umjetnik – Stvoritelj, onda je i portret, pejzaž, sve što vidim, što sam slikala, već On stvorio. Iz tog polazišta, svaki motiv je sakralan. Ako poštujemo i zahvalno prenosimo i odgajamo u sebi ono lijepo i uzvišeno u sve udahnuto, umjetnost postaje prijenosnik koji čini boljim svijet oko sebe. Sa ovog doslovnijeg polazišta, subjektivne slike sakralnog, počela sam intenzivnije slikati u jednom teškom, bolnom razdoblju života. Osjetila sam silnu potrebu da preživim sve to uz pomoć stvaranja, bez obzira na cilj, na to kako će to u konačnici izgledati. Jer, moram istaknuti, niti jedna naša slika nije dostojni prikaz tolike ljepote i ljubavi, misterija i čistoće. Nemoguće je prikazati lice Krista ili Bogorodice ljudskim ograničenim sredstvima. Dakle u trenucima boli i straha, slikanje je bilo moja molitva, odmor, borba, terapija i sklonište. Ovaj put se nisam preselila u ljepši i bezbolni svijet, već sam proživljavala i preživljavala muku slikajući Kristovu muku, rane i bol Njegove Majke. Tako je i moj križ ponio On, moja bol izlazila je kroz Njegove rane. To je bilo iskustvo koje me dovelo na put za križem. I put zahvalnosti. Koji traje. Konačno, kome posvetiti dar koji mi je dan, nego onome koji mi ga je dao?

Jeruzalemske žene

Smatrate li da umjetnik koji se bavi sakralnom umjetnošću mora biti i vjernik?

Mislim da bi trebao. Ne znam koji bi poticaj i nadahnuće mogli pobuditi tu nutarnju potrebu, ako čovjek ne vjeruje u Stvoritelja svega, ako je samodostatan. Naravno nisam ni u čemu isključiva, bar se nadam i trudim, pa ni po ovom pitanju. Preispitivanje, traženje, istraživanje, znatiželja, trebali bi biti važni poticaji za stvaranje. Sve teme umjetniku, naročito u formiranju osobnosti i rukopisa su izazovne. Uvjerila sam se iz mnogih primjera da su mnogi umjetnici stvorili moćna, svježa i originalna djela sakralne tematike, iako nisu vjernici ili se takvima deklariraju. Iznijeli su drukčiji, neuljuljani pogled na sakralno, čak poželjno lišen često prisutne sladunjavosti i doslovnosti kojom nekad zna biti zasićena sakralna umjetnost. Ali to su ipak izleti i mada uspješni, ostaju odmaci u njihovim likovnim opusima. Dakle, ipak da. Za pojedina djela sakralne umjetnosti ne nužno, ali za stvaranje, likovni suživot sa Riječju, a to se preklapa u velikom dijelu, da. Vjerujem u ono što radim. A ono što radim, radim zbog Onoga u koga vjerujem.

Za nas

Na koji način Vama iskustvo vjere pomaže u stvaranju umjetničkoga djela?

Teško je to iskazati riječima. Osobito jer riječi nisu moj alat, ni dar. Vjerojatno u nedostatku ili manjkavosti drugih darova i uslijed mnogo toga promašenog u življenju, najboljim što mi je dano iskazujem zahvalnost i svjesnost o prisutnosti Boga u svemu i svoje divljenje. Uvijek znam da može i mora biti bolje i snažnije, dublje i šire, ali koliko mogu svojim ograničenim mogućnostima uopće obuhvatiti toliki misterij, izlažem se i molim da me uči. Borim se sa sumnjama, nedostatnostima, taštinom, raznim kušnjama, ali uvijek me mijenja. Stvaranje mijenja sve i svakoga. Kroz njega, što je najbolje iskustvo, nekad utječem i na druge, tako im ispričam nešto o Ljubavi. To je ono što mi utvrđuje vjerovanje da svaki talent koji nam je dan ne smijemo zakopati, već ga umnažati dijeleći pa i razmjenjujući ga sa drugima. Tako je proces rada moje nutarnje iskustvo i dijalog s Bogom i samom sobom, On djeluje na mene. A produkt, ono što izađe ima svoj put i svoje iskustvo i djeluje van mene. Nije dovoljno da ono bude djelo samo. Njegov smisao je da djeluje dalje.

Trenutno radite na ciklusu hrvatskih svetaca i blaženika. Kako ste se pripremali za taj ciklus i što Vam je on kao osobi i vjernici donio?

Nadam se da će djela to bolje izraziti. Na toliku količinu svjetla i milosti nisam bila spremna. Bila sam u započetom stvaranju izložbe koja je bila potaknuta zahvalnošću i željom za posvetom nekim svecima koje sam upoznavala kroz život i molitvu, zanimajući se za njihove živote, čudesna djela ljubavi… I u tom procesu dobila poziv od povjesničara umjetnosti prof. Stanka Špoljarića i monsinjora Antuna Sentea da slijedećom izložbom „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ nakon mnogih umjetnika predstave i mene. To mi je bila tiha želja i eto, ostvaruje se. Svemu što stvaram u umjetnosti dajem sve od sebe, pa sam i u ovo iznimno iskustvo zaronila. Čitam, molim, slušam, upoznajem, divim se. Ovo vrijeme puno tjeskoba, strahova, poljuljanih vrijednosti, neizvjesnosti, podjela i izoliranosti, ja provodim u društvu sa svetima, mučenicima. Svjedočim malim i velikim čudima i promjenama u sebi i oko sebe. Posramljuju me, oduševljavaju moćni u svojoj poniznosti i hrabrosti, predani, mudri, vjerni, jednostavni. Svaki tako poseban i potpuno Božji. Daju mi milost da se odlijepim od svog zemaljskog utega bar dok radim. Ima tu detalja o materijalima koji su se pojavljivali i nudili za pojedinog sveca ili blaženika, neki se nisu dali načiniti od nekih komada dok se ne pojavi baš odgovarajući. Bilo je i ozljeda i uslišanih molitvi. Bogu hvala na ovoj izložbi. S obzirom na situaciju i razna ograničenja, ne znamo kakav će tok izložbe biti, jer inače obiđe više hrvatskih gradova, ali meni je već donijela mnogo i neslućeno dobroga.

Fra Serafin Glasnović Kodić

Postoji li danas interes za sakralnu umjetnost? Znamo da su u prošlosti mnoga od najvećih umjetničkih djela bila upravo sakralni motivi.

Postoji, konstantno, ali nikad na razini kakav je bio u prošlosti. Nažalost, sakralna umjetnost je sa uzvišenog mjesta u umjetnosti svrgnuta i protjerana u isključivo crkvene prostore, pa čak slikovito rečeno u katakombe. Dijelom namjerno i planski, a dijelom zbog opće devastacije duhovnih vrijednosti u umjetnosti i društvu. Za sve lošiju kvalitetu i dostojanstvo uređenja i opremanja crkava ne znam tko je odgovoran, ali nedostatno likovno obrazovanje u školama i učenje o povijesti umjetnosti u srednjim i visokim školama, pa i na teologiji zasigurno je učinilo mnogo štete na tom važnom polju. U crkvama je uzela maha upadljiva neplanska i nekritička natrpanost uvoznim sladunjavim kipovima i slikama i „konfekcijskim“ raspelima koja su često u kontrastu s vrijednom crkvenom umjetničkom baštinom i mnogim vrhunskim djelima suvremenih umjetnika. Interes, dakle, postoji, ali ukus i poštivanje sakralne umjetnosti često ga ne prate. Sakralnoj umjetnosti trebalo bi prići jako ozbiljno, promišljeno, posvećeno i planski. Nikako površno i s podilaženjem dopadljivom i sladunjavom. Važna je i za likovnu i estetsku, a i duhovnu izgradnju vjernika i crkve općenito. Kipovi Bogorodice s našminkanim obrazima, usnama i očima u tome zasigurno ne pomažu.

Sv. Josip

Je li Crkva i danas najveći naručitelj?

Iskustva kolega i moja sigurno su razna i različita. Neki umjetnici zahvaljujući narudžbama iz crkve preživljavaju, neki uspijevaju i uzdržavati svoje obitelji. Sve je to mnogo skromnije nego nekad, situacija se za sve znatno promijenila. Kroz povijest najveće umjetnike javnosti je otkrivala i angažirala upravo crkva. Zahvaljujući njoj, danas se možemo duhovno hraniti i ljepotom napajati na remek djelima najvećih umjetnika ikada. Pape i biskupi bili su mecene i prepoznavali genijalnost i uzvišenu ljepotu, divili se Božjim darovima i podupirali ih. Jer Bog se često služio umjetnicima i kao svojevrsnim evangelizatorima. Danas se o umjetnost oglušuje često i crkva, za što su odgovorni i umjetnici, jer su umjetnost profanirali i prilagodili preživljavanju, nižim zahtjevima, na štetu kvalitete, a tu ne bi smjelo biti mjesta prevelikim kompromisima. Mi moramo educirati narod, kad je već obrazovanje u tom smjeru zakazalo, a ne da needuciranost nameće nezahtjevnost u estetskom i duhovnom smislu. Moje iskustvo nije prebogato što se crkve kao naručitelja tiče. Konkretno za sami prostor crkve do sada sam po narudžbi naslikala dva djela. Jedan je portret sv. Ivana Pavla II. za crkvu u Trogiru, a drugi je križni put za crkvu u Tolisi u Bosni i Hercegovini. Ostala djela kupili su, bilo da su naručili ili se u neko jednostavno zaljubili, pojedinci iz crkve. Oni koji vide više od samo lijepog i inače su ljubitelji i štovatelji umjetnosti općenito. Meni je to više nego dovoljno. Posebno jer su to uglavnom svećenici koji nisu skloni raskoši ni pretjerivanju u bilo kojem smislu. Govorimo sličnim duhovnim jezikom. Nažalost, pomalo nam je umjetnost svima postala luksuz. Tim više je velika čast i radost kad jedan skromni redovnik ili župnik odvoji novac za nešto što ja već smatram plaćom i darom. Ali od nečega u praktičnom smislu svi moramo živjeti. Nikada neću biti sveprisutna na crkvenim zidovima, jer je moj izričaj često neupadljiv i stiliziran, ali to i nije moja potreba. Uvijek prednost dajem kvalitativnom. Ljepoti u jednostavnosti, bez pompoznosti.

Slika sv. Ivana Pavla II. u istoimenoj crkvi u Trogiru / Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Kako se i zašto dogodio sraz između klasične i suvremene umjetnosti koju ljudi puno teže prihvaćaju. Stavlja li suvremena umjetnost pred osobu pitanja koja traže promišljanje više od tradicionalne umjetnosti?

Sraz je očito nastao potrebom, zahtjevom vremena, brzih promjena. Odraz je onoga što se događa u društvu, globalno. Nekad je duh vremena odražavala pa i kreirala umjetnost. Već dugo sve se odvija ubrzano i kaotično, sve se konzumira površno i brzo i umjetnost to prati. Ali pošto više nema duha vremena, raspršio se i potisnut je, centrifugiran, tako je umjetnost postala prvo nešto ekskluzivno i hermetično, samo za odabrane pa ju je trebalo ne samo objasniti, nego i objasniti objašnjenje. Što je puki elitizam i usiljeno izdizanje koje stvara kaste, pa uvjetuje i raspodjelu novca za umjetnost, čime se umjetnost svodi na partijašenje i politikanstvo, što ona nikako ne bi smjela biti. Teorija umjetnosti koja je uvijek bila pratnja i bavila se umjetnicima i umjetnosti, što je i logično, sad je pretvorena u umjetnost teorije i teoretiziranja, a umjetnici se sve manje predstavljaju konkretnim radom, a sve više teoretiziranjem. Umjesto duha vremena, imamo trendove i koncepte koje postavljaju i određuju kustosi, koji su prvo pomalo, a onda agresivno istisnuli umjetnike, pa se sad doslovno potpisuju kao autori nečije izložbe. Mlade generacije uzgojenih kustosa njeguju naručeno angažiranu umjetnost, prigodno promišljanje i skupo producirani aktivizam. Propitivanje i promišljanje postao je svojevrsni larpurlartizam. Rad, stvaranje rukama je, kao i u zanatima ili zemljoradnji podcijenjen, istisnut, etiketiran rigidnim i konzervativnim, u najboljem slučaju kao rijetka egzotičnost da bi se zapravo često opravdala lijenost i neznanje. Osnove umjetničkog stvaranja, abeceda likovnosti, prirodan razvoj i vještina, svjesno se preskače i zanemaruje na svim razinama, pa i u visokom obrazovanju, na umjetničkim akademijama. Puno unosnije se baviti angažiranom umjetnošću, projektima koje financiraju i podržavaju razni fondovi, EU, banke i udruge. Samo trebaš podržavati, pa makar i lažno što se od tebe očekuje. Osjetljive skupine, manjine, razne ideologije i borbe za pojedina prava. Taj je svijet rent a umjetnosti meni potpuno stran. Zato i nisam dobrodošla u pojedinim galerijama, institucijama i lobijima. Baveći se sakralnom umjetnošću sebi sam zatvorila mnoga vrata. Ali ta vrata ionako ne bi bila moj izbor. Jer ambicija nije ono što me motivira da stvaram.

Emaus

Živimo u vremenu u kojem su površnost, brzina i izvanjsko prisutni u gotovo svim sferama života, no to je upravo ono od čega prava umjetnost bježi. Kako se nosite s time? Je li teško u takvom vremenu baviti se umjetnošću?

Teško se u ovom vremenu baviti umjetnošću ako od toga priželjkuješ slavu, novac, uspjeh, dobro plaćen posao do mirovine. Umjetnost, pogotovo vantrendovska nije put do ičega od toga. Ako se umjetnost prilagođava potražnji u bilo kojem obliku, umjesto da se mi prilagođavamo njoj, životom, onda ona gubi na svojoj snazi i autentičnosti i nema tog sloja boje ili šokirajučeg efekta koji ispraznost i usiljenost mogu zakamuflirati. Ako se ne baviš njom, nego si joj predan, ako rastete, padate, razvijate se, žrtvujete, kritizirate, sanjate, smijete se, zanosite se pretopljeni, neodvojivo, onda ništa nije teško. Jer je prirodno. Kao disanje. I nužno. I ispunjava sve rupe koje vidim i osjetim i nadoknađuje sve propušteno ili neispunjeno. Ne možemo svi biti roditelji, ni svećenici, ni doktori, ni vatrogasci, ni supružnici, ni pekari, ni umjetnici. Svaki moj pokušaj da ispunim očekivanja društva, po onome što je „prirodno“ i „normalno“, bilo je kao bujica frustracija koja me nosi ili vakumirani život. Ona nije posao, niti hobi, ona je dar, poziv. Omogućuje potpunu odvojenost, antidepresiv je, ispunjava, prazni, pruža nenaplativu radost i slobodu, plemenitu bol i muku, najljepši umor i duhovna putovanja. Baš zbog svega toga iz Vašeg pitanja, beskrajno sam zahvalna Bogu na daru koji je namijenio za mene i što mi ga je tako jasno prikazao odmah na početku ovog životnog puta. Da nisam to što jesam, ne znam kako bi se nosila s ovakvim svijetom. I zato se vraćam na početak, kao umjetnik se rodiš i ne znaš kako je to ne biti, niti kako biti nešto drugo.

Srce Ljubavi same