Nitko se ne voli naći u situaciji biranja između života i smrti. Puno je pitanja i odgovora koje nemamo. Što bi čovjek trebao učiniti kada se nađe između dijagnoze i molitve, između operacije i Boga? Treba li ići na operaciju ili odustati i pouzdati se samo u Boga makar je Bog dao liječnike, medicinu, dijagnoze, lijekove da čovjeku pomognu? Preuzetan kršćanin odmah preskače sve razumske stepenice i traži direktno riješenje od Boga. Umjesto kemoterapije, operacije i drugih razumskih načina pomoći, radije pokušava direktno s Bogom postići dogovor. Želi čudo. Ne želi racionalna i prirodna rješenja, donosi portal Vjera i djela.

Međutim, što ako Bog ne učini čudo? Što ako zahtjev upućen Bogu ostane bez odgovora? Ili, recimo, kad bi Bog zatražio od preuzetnog kršćanina da poštuje razumske i prirodne načine pomoći bi li ga on poslušao? Ako ga ne bi poslušao, tko je onda tu kriv? Bog ili čovjek? Je li Bog bespomoćan jer traži od čovjeka da pokuša postojećim sredstvima i načinima postići zdravlje? Je li Bog iracionalan jer ne želi učiniti čudo, nego traži od kršćanina da na racionalan način pokuša sebi pomoći? Preuzetnost nije hrabrost. Preuzetnost nije pobožnost. Preuzetnost nije svetost. Preuzetnost u određenim uvjetima nije ništa drugo nego bjesomučno proganjanje Boga da učini čudo. Ako ne učini prestaje biti Bog. U njega se prestaje vjerovati.

(…)

Kao što postoje „lovci“ na uragane i na rijetke pojave u prirodi, tako i preuzetni kršćani postaju lovci na „rijetkog“ Boga čudesa. Bog molitve, Bog strpljivosti, Bog ljubavi, Bog milosrđa ne postoji. Je li ekskluzivni Bog čudesa „ulovljen“ od strane preuzetnog kršćanina kršćanski Bog u kojeg se vjeruje i kojeg se naviješta?

Površno vjerovanje u Boga koji je Bog samo ukoliko učini čudo. Rašireno praznovjerje kako je Bog egzotika koju svatko ima pravo koristiti kao opravdanje vlastite površnosti i neupućenosti. Razuman kršćanin u situaciji bolesti bira oboje. Bira razumska i prirodna sredstva borbe protiv svoje bolesti. Aktivno sudjeluje i sluša savjete liječnika. Na Boga računa kao oslonac i smisao koji pomaže razumjeti i prihvatiti bolest. Ne računa nužno na čudesno ozdravljenje jer Boga ne doživljava isključivo kao Boga koji čini isključivo čudesa.

Preuzetni kršćanin ide drugim putem. Odbacuje racionalne i prirodne načine pomoći, Boga moli isključivo za čudo. Bog koji bi bio oslonac u vrijeme bolesti, ali ne bi učinio čudo, prestao bi biti Bog. Kao što postoje „lovci“ na uragane i na rijetke pojave u prirodi, tako i preuzetni kršćani postaju lovci na „rijetkog“ Boga čudesa. Bog molitve, Bog strpljivosti, Bog ljubavi, Bog milosrđa ne postoji. Je li ekskluzivni Bog čudesa „ulovljen“ od strane preuzetnog kršćanina kršćanski Bog u kojeg se vjeruje i kojeg se naviješta?

Preuzetno kršćanstvo otkrilo se kao slabost i površnost vjere. I osobne i kolektivne. „Lovci“ na čudesa i čudesna ozdravljenja, „lovci“ na egzotičnog Boga koji mora samo učiniti čudo i više nam ne treba poslije toga ozbiljnost kršćanske vjere stavljaju u razinu s praznovjerjem. Nisu u pitanju čudesa. Njihovo nijekanje. Ili potvrđivanje. U pitanju je izjednačavanje Božjeg postojanja i vjere u Boga i čuda kao ekskluzivnog znaka i izričite potvrde njegove prisutnosti. Bog i čudo su jedna te ista stvar. Ako se čudo dogodi, Bog postoji. Ako se ne dogodi, Boga nema.

(…)

Isus nije učinio čuda svima koji su ga tražili. Na kraju, za čudo je zahtijevao vjeru. Preuzetno kršćanstvo radi obrnuto. Hoće čudesa bez vjere kao potvrdu i iskustvo vjere. Ukoliko nema čuda, preuzetno kršćanstvo neće ni vjerovati. Nema Boga bez čudesa. Tako tvrde i ovih nas dana poučavaju preuzetni kršćani koji su se dali u „lov“ za Bogom. Za egzotičnim nepoznatim entitetom kao da se nije objavio u Pismima i u Kristu. Jer biblijski Bog i Krist nisu uvijek činili čudesa na zahtjev i naređenje. I nisu dopuštali da ih netko „lovi“ i prisiljava da čine čudesa. I Bog se nije zato objavio da bismo ga mi „hvatali“ kao nešto rijetko, kao nekakav čudotvorni izvanzemaljac koji se služi isključivo čudima da bi se u njega vjerovalo.

Za većinu kršćana ljudski razum je također čudo darovano od Boga da čovjeka vodi i usmjerava. Za preuzetno kršćanstvo ljudski razum je neprijatelj i čovjeka i Boga i čudesa.

Biblijski Bog i evanđeoski Krist su puno racionalniji od zahtjeva preuzetnog kršćanstva. Kad ne bi tako bilo, kršćanska objava bi bila kao roman znanstvene fantastike, a ne ozbiljna i stvarna povijest spasenja čovjeka. Ali to se dogodi kada se dadnemo zavesti preuzetnim kršćanstvom i „lovcima“ na čudesa. Pismo i objava postanu znanstvena fantastika, a sveta misa egzotični obred za skidanje uroka i liječenje rijetkih bolesti i zaraza.

Opravdanost ili neopravdanost histerije oko pandemije koja trenutačno napada svijet razotkrila je i iracionalnost i histeričnost preuzetnog kršćanstva koje već najavljuje smak svijeta i apokalipsu, kao da je njemu Bog objavio datum i sat kad se ima dogoditi kataklizma. Razotkrila je i zabrinjavajuću površnost i neznanje pojedinih kršćana o vlastitoj vjeri, poglavito u odnosu prema crkvenim poglavarima i njihovim odlukama i savjetima. Trebalo bi se osloniti i na prirodne i racionalne temelje. Za većinu kršćana ljudski razum je također čudo darovano od Boga da čovjeka vodi i usmjerava. Za preuzetno kršćanstvo ljudski razum je neprijatelj i čovjeka i Boga i čudesa.