Chiara Bertoglio, talijanska pijanistica, muzikologinja, teologinja i spisateljica, na svom je blogu prije nekog vremena objavila nezaboravno iskustvo ispovijedi u samostanskoj crkvi u blizini svojeg doma. Iz poštovanja prema svećeniku duboke starosti koji je na nju ostavio snažan dojam u sakramentu pomirenja, odlučila ga je predstaviti samo inicijalom. U svom vrlo poticajnom svjedočanstvu je napisala:

Prije nekog vremena “otkrila” sam oca E. Skriva se u ispovjedaonici samostanske crkve u blizini moje kuće. Prešao je devedesetu, ali izuzetno je lucidan, ima izvrsno pamćenje te mudar i vedar pogled, a u tom pogledu punom suosjećanja i vedrine plešu anđeli.

Foto: chiarabertoglio.blogspot

Otac E. dio je malene, ali značajne skupine “svetaca” koje sam upoznala u svom životu. Kad neka osoba u svojoj nutrini skriva čitavo nebo, to vidite iz njegovih očiju i njegova osmijeha. I odmah pomislite: ako netko može biti tako sjajan u ovom životu, a on je ljudsko biće u tijelu i krvi poput mene, kakvo će biti ono istinsko Svjetlo koje osvjetljava svakog čovjeka?

Otac E. svoje dane provodi u ispovjedaonici. Uvijek je tu, sjedi na svojoj stolici i čeka one koji trebaju susresti nježnost Božju. A po njemu je zasigurno susreću.

Ima tu izvanrednu sposobnost da se osjećaš voljeno, da ti pokaže ljepotu života, ljepotu Boga na tako fascinantan i jasan način da ga odmah poželiš slijediti. Ne propovijeda, ne prekorava, ne daje čak ni “životna pravila”. On jednostavno ukazuje i pokazuje Božju sreću što te ne može ne osvojiti.

Ne jednom sam se rasplakala od osjećaja, a nisam od onih koji lako zaplaču. I isto toliko puta ostavio me bez daha zbog sposobnosti da me pročita iznutra. Nije to nemilosrdno i neugodno “ispitivanje”; to je razumijevanje, hitro i bez da mu to moram reći riječima koje su u tom trenutku potrebne srcu.

Nisam ni osoba koja se lako prepušta začudnom i čudesnom; imam pomalo prizemnu vjeru i ne osjećam posebnu privlačnost za izvanredne manifestacije. Međutim, suočeni s mudrošću poput one oca E., ne možete ne priznati sebi da postoji nešto veće od ljudskog što se očituje u njemu.

Jutros sam se htjela ispovjediti. Otac E. praktički mi nije dopustio da kažem bilo što, već mi je počeo govoriti o značenju muziciranja, značenju onoga što smatram svojom misijom i svojim zvanjem glazbenika, na jedan tako lijep, tako ispravan i dubok način, i toliko prikladan za životni trenutak kroz koji upravo prolazim, da me zaista jako dirnuo.

“Glazba je – rekao mi je – poput vode; ako je slatka i nježna prodire u zemlju, ako je nasilna, sve uništava. Kad sviraš na koncertu, ljudi su okupljeni da te slušaju; svakom notom možeš sijati ljubav prema Bogu u njihova srca. Čak i oni koji to ne znaju ili ne vjeruju, trebaju utjehu, a uz glazbu možeš postati posrednik Božje ljubavi prema njima.”

Ovo i još mnogo toga danas mi je rekao otac E., dok su mu u očima plesali anđeli.