Edith Stein rođena je kao Židovka u Njemačkoj 1891. poznata je pod redovničkim imenom Terezija Benedikta od Križa. Njezini zapisi nam pokazuju koliko je bila nadarena. Obitelj je očekivala kako će Edith voditi miran život, daleko od očiju javnosti, jer su tada žene igrale beznačajne uloge u društvu. Malo pomalo Edith je izabrala potpuno drugačiji put te je svesrdno slijedila svoj poziv, koji ju je prvo doveo na studij filozofije na Sveučilište u Göttingenu, potom do zvanja učiteljice i obraćenja na katolicizam te konačno do ulaska u karmelićanski samostan, prenosi Aleteia.

Njezin bogati život naglo je prekinut u njemačkom logoru smrti za Drugoga svjetskog rata. Unatoč tome uspjela je za kratka života napisati i objaviti nekoliko zanimljivih djela s temom o ženama i ženskom zvanju zahvaljujući razboritosti i mudrosti koje su je krasile.

Njezine su ideje posebno utjecale na papu Ivana Pavla II., koji ju kanonizirao 1998. te tada rekao: “Ta žena se je suočila s izazovima radikalnih promjena našeg stoljeća.”

Edith Stein je moderna svetica koja je bila svjesna uloge žene u modernom svijetu. Njezin poseban tip feminizma je izvoran, osvježavajući i sadrži mudrost od koje današnje žene mogu imati koristi. Nju se ne može lako smjestiti u kategorije, niti je ona očekivala od žena da ih se može smjestiti u okvire. Za nju su žene jedinstven i nezamjenjiv dar svijetu. Možda ipak i nije bila nadarena, već samo dosljedna sebi.

Evo njezine kratke izreke koju bi nam danas mogla poručiti:

Biti majka znači hraniti i štititi istinsku čovječnost i dopustiti joj da se razvije.

Za Edith je majčinstvo nezamjenjiv poziv te su na njega mnoge žene pozvane. Naglašavala je da ne trebaju sve žene biti majke, a ni ona sama nije bila majka, da bi imale sretan i ispunjen život. Isticala je kako je samo žena pozvana na to. Često nezamijećen i smatran nevažnim, za Edith je majčinstvo najplemenitiji od svih poziva. Majčinstvo je dostojanstven i važan poziv.

Svako zanimanje u kojem se ženska duša može pronaći i ostvariti, istinsko je žensko zanimanje.

Postoje i one žene koje nisu ograničene samo na majčinstvo te se postavlja pitanje koje im još mogućnosti preostaju. Isto tako možemo promisliti gdje je granica onoga što žena može postići. Edith tvrdi da ta granica ne postoji i da su sva postojeća zanimanja moguća za ženu i da u njima ženska duša može pronaći svoje dostojanstvo.

Ženska duša oblikovana je kao sklonište u kojem druge duše mogu pronaći svoje uočište.

Edith je stalno sebi postavljala pitanje: “Možemo li dobro poznavati druge, posebno ono što osjećaju?”  Njezin odgovor bio je: “Da” jer je sama priroda ljudske duše, razlog zbog kojeg postoji, to da se poveže s ostalim dušama. To je kompliciran način da se izrazi ono što daje smisao životu u našim međusobnim odnosima. Prema njoj, žene su posebno obdarene sposobnošću da otvore svoje duše, što daje svrhu i smisao životima drugih. U suvremenom svijetu suosjećanje se ne podržava niti ne postoji razumijevanje za nj, jer se ne drži mogućim, niti se ne cijeni, ali Edith inzistira da je to vrijedno poslanje.

Ženska duša mora biti ekspazivna i otvorena za sva ljudska bića. Mora biti tiha, kako olujni vjetrovi ne bi ugasili nijedan plamičak; topla, da se ne smrznu nježni pupoljci…slobodna od sebe, tako da se vanjski život može nastaniti u njoj; konačno zaljubljena u sebe, kao i u svoje tijelo, tako da cijelim bićem bude spremna i raspoloživa za svaku nastalu potrebu.

Prema Edith, žena koja ima puni nadzor nad sobom, u stanju je živjeti za druge. Njezina istinska snaga leži u požrtvovnoj ljubavi, koja nadopunjuje slabosti ostalih. U svijetu u kojem moć, imetak i popularnost plijene svu pozornost, to je dobar podsjetnik da žena radost i zadovoljstvo ponajprije pronalazi u ljepoti duše.

Svaka žena koja živi u svjetlu vječnosti može ispuniti svoje poslanje, bez obzira na to je li to brak, redovništvo ili posvećen život ili svjetovni život.

Različiti su pozivi i ne  treba svaka žena biti majka, redovnica ili direktorica velikog poduzeća, ali na što god je žena pozvana ili poslana, to će najbolje ostvariti ako prepozna što joj je činiti na ovoj zemlji i kako će to pridonijeti njezinoj vječnoj sreći. Žena vjeruje da, što god bilo vaše zvanje, morate dopustiti Bogu da bude dio njega.

Žena prirodno želi prigrliti sve ono što je živo, osobno i cjelovito. Njegovati, čuvati, štititi, gajiti i očekivati napredak njezina je prirodna čežnja.

Edith traži od žena kada se radi o grijehu i pogreškama drugih postupa poput majki, da ne gledaju na propuste kao na jedinu stvar na osobi, koju se neumoljivo kritizira, ili kao na nešto što određuje nečiji cijeli život, već da imaju potpuno drugačiji pristup, da gledaju na ljude cjelovito, kao na one koji rade na sebi i još se uvijek mogu preobraziti u nešto lijepo.

Žene ne razumijevaju samo intelektom, nego i srcem.

Intelekt je zadužen za uvid u osnovne istine i činjenice, ali kada zbilja upoznamo osobu ili predmet, naše nam znanje također pomaže i da ih zavolimo. Cilj je znanja voljeti te divne i čudesne istine koje otkrivamo. To znači da srce, kada djeluje zajedno s razumom, dobro poznaje svijet oko nas. Pogled osobe koja voli vidi najjasnije, što znači da ono što najviše volimo, najbolje i poznajemo. U svijetu u kojem dominiraju znanost i tehnologija, nemojmo zanemariti znanje srca