Mladena Gavran Pohađala je muzičku školu u rodnom gradu Varaždinu koji je grad baroka i umjetnost, kulture i posebice glazbe.

“Otac mi je bio violinist. Iz obitelji sam petero djece i svi smo išli u muzičku školu pa to smatram tradicijom. Prvo sam krenula u umjetničke vode kao glazbenik jer je mnogo glazbenih produkcija muzička škola radila u kazalištu. Kazalište mi je brzo postao drugi dom u kojem sam se dobro osjećala. Taj svijet me prilično privukao u mladenačkim danima. Tako sam kao srednjoškolka i krenula u dramsku grupu i otišla na prijemni ispit prije mature, upisala sam akademiju sa 17 godina i otada sam ostala vjerna kazalištu i kazališnim daskama”, rekla je Mladena Gavran.

Foto: Borna Marinić i Mladena Gavran

To je u mnogo čemu odredilo njezin život gdje je i upoznala svojeg supruga Miru Gavrana.

Foto: Miro i Mladena Gavran/ Teatar Gavran / Facebook

“Miro je bio mladi pisac, a u ono vrijeme domaći autori nisu kotirali najbolje. Miro je još kao mladi student s nekoliko drama dobro startao iako su u to vrijeme domaća glazba i autori bili su manje cijenjeni. Mislim da je Miro na početku utro put domaćoj sceni i popularizirao domaće autore i djela.”

Na današnji dan mnogi muškarci poklanjaju svojim suprugama ruže i nakit Miro je Mladeni poklonio njenu prvu dramu Ljubavi Georgea Washingtona. 

“Bio je to jedan jako lijepi tekst koji me na neki način impostiralo kao jednu mladu, perspektivnu i ozbiljnu melodramsku glumicu. To mi je jedna od najdražih uloga s kojim sam startala u taj ozbiljan profesionalni kazališni svijet iako sam i ranije igrala mnogo predstava. 12. prosinca 1988. bila je premijera koja je odigrana u ITD- gotovo stotinjak puta”, rekla je Mladena Gavran.

Glumac koji ne igra predstave osjeća se izgubljeno.

Kad glumac igra mnogo predstava, a ja imam tu sreću da sam odigrala mnogo predstava, on je poput sportaša koji brzo misli i reagira. Glumac koji rijetko igra može imati problema. Glumac mora biti na sceni i mora igrati, zato je ova situacija lockdowna jako pogubna za glumce, jer se oni osjećaju izgubljenima kada ne rade.

Glumci / Foto: Teatar Gavran /Facebook

Teatar Gavran je na godišnjoj razini imao između 80-100 izvedbi. Pandemija je to sve zaustavila.

“Tako je. Naš teatar broji devetnaest godina. Svake godine odigramo između 80-100 predstava u ovim dobrim godinama. Ova godina 2020. krenula je fantastično. Trebala je biti jedna od najboljih. Izlazili smo s novom premijerom Savršeni partner… Naznake su bile da će to biti jedna od najboljih, ali ta se najbolja godina pretvorila u jednu od najgorih godina. Sve je stalo u ožujku, predstave su se počele otkazivati i mi smo se našli u nepoznatoj situaciji. Nismo znali kako će se to sve dalje odvijati. No, više su nas mučili naši suradnici koji su slobodnjaci. Sve su to mladi glumci koji svoju egzistenciju ostvaruju ili s nama ili još s nekima, pa nam je to sve teško palo. Ipak, uspjeli smo im u početku olakšati koliko smo mogli, pa smo neke predstave platili unaprijed. Miro i ja smo prošli rat i te neprilike, ali ti mladi ljudi su se zaista našli u jednoj teškoj situaciji i trebalo im je pomoći. Treba reći da je i Ministarstvo kulture u tome uvelike pomoglo”, istaknula je naša današnja gošća.

“Mnogi misle i ponašaju se kao da je kultura na začelju, ali mislim da griješe. Bez kulture nema budućnosti. To se vidjelo sada kada se samo malo otvorilo koliko ljudi vape za kulturnim događanjima. Ljudi ne žive samo o kruhu i vodi, oni naprosto trebaju imati duhovnu hranu, a to je kultura. Ne može se sve svesti samo na iće, piće i zabavu. Mi smo premala sredina da bismo kulturu prepustili tržištu, pa tko preživi – preživi. Sve kulturne europske sredine u kulturi vide dobru promidžbu. Ne možete dovesti nekog stranca i ne pokazati im recimo šibensku katedralu i slično. Bez kulture mi smo ništa”, zaključila je naša današnja gošća.

Foto: Borna Marinić i Mladena Gavran

Snimku gostovanja možete poslušati niže:

Novi valovi dobrote