Liturgija prve korizmene nedjelje nas s Isusom odvodi u pustinju. Ove nas godine na tom putu prati evanđelist Marko. Njegov opis Isusovog boravka u pustinji veoma je sažet, ali istovremeno i veoma dubok.

Isus u pustinju nije otišao zato što je bio avanturist. On je u pustinju otišao jer je bio nadahnut od Duha. To je isti onaj Duh koji je kod krštenja na Jordanu sišao na Isusa u liku goluba, dok se čuo Očev glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1, 11). Zašto ga je Duh nagnao da pođe u pustinju? Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u Starom zavjetu. Isus u pustinji proživljava četrdesetogodišnje pustinjsko iskustvo svoga naroda na putu iz egipatskog sužanjstva prema Obećanoj zemlji. S ovim je povezana i poruka da je Isus u pustinji boravio četrdeset dana, koji simbolično označavaju tih četrdeset godina, ali i to da ga je iskušavao Sotona, da je bio sa zvijerima i da su mu anđeli služili, jer sve to je također četrdesetogodišnje iskustvo Božjeg naroda na putu prema slobodi.

Simbolika broja četrdeset – od kojega dolazi naziv ovog povlaštenog vremena liturgijske godine – nije iscrpljena samo ovim događajem. Cijela starozavjetna povijest je uokvirena u taj broj. To je broj koji predstavlja jednu generaciju i jedno zaokruženo životno razdoblje. I dva starozavjetna saveza, onaj s Noom o kojemu su progovorila oba današnja čitanja, a koji se dogodio nakon četrdesetodnevnog potopa u kojem autor drugog čitanja vidi protulik kršenja, i onog s Mojsijem, koji se dogodio nakon njegovog četrdesetodnevnog boravka na Sinaju, obilježena su brojem četrdeset.

Slično je i sa simbolikom kušnje, ali i drugih iskustava koja ih prate tijekom Isusov boravka u pustinji. Dok drugi evanđelisti konkretnim opisom kušnji upozoravaju na neka opće ljudska iskušenja, ona koja se u nekom obliku ponavljaju u životu svakog čovjeka, evanđelist Marko ne govori ništa o sadržaju kušnji. Time omogućujući svakome tko se susretne s njegovim evanđeoskim ulomkom u Isusovim kušnjama prepoznati i svoje vlastite kušnje. Ovo je važno osobito u kušnjama ovih vremena „u kojima danas živimo i gdje se sve čini krhkim i nesigurnim“ (Papa Franjo, Korizmena poruka 2021.), a koje se na prvi pogled ne mogu uokviriti u neku od konkretnih kušnji s kojima se susretao Isus. To je, međutim, tek prividno tako, kako nam pokazuje i situacija s cjepivom i potrebom nekih da ga prime prvi i po svaku cijenu, pa ako je potrebno preko i mimo reda, ali i mnoge druge loše stvari koje su se događale i događaju s pandemijom i oko nje, u čemu i mi vjernici, pa i svećenici, nismo bili iznimka. Dapače!

Mnogi, nažalost, nisu odoljeli kušnji da sebe i svoje interese, a nerijetko i pogrešne stavove i uvjerenja, stave ispred Boga i drugih, a upravo je to ono što se na različite načine nudi kao iskušenje u svakoj kušnji. Ipak nije sve tako tragično. U svemu što se događalo i događa je bilo i ima toliko anđela koji služe, onih koji su dobro drugih stavili i stavljaju ispred sebe i svojih interesa, pa čak i ispred svojih prava. Budimo zahvalni za sve njih. I sami postanimo jedan od anđela koji u ime Božje služi Isusu u različitim kušnjama naše braće i sestara, ne isključujući niti one koji su pali u svojim iskušenjima. Tko je od nas bez grijeha da se može kamenjem i optužbama nabacivati na druge, a da se pri tom ne udara i samoga sebe? U tome biti anđeli svima kušanima i osobito onima koji nisu uspjeli pobijediti kušnju – od Adamovog pada to je čovjekova sudbina koju Isus Krist želi promijeniti suočavajući se i sam s našim kušnjama – trebamo moći prepoznati i svoje vlastito poslanje i poslanje Crkve u svijetu i društvu u kojemu živimo.