Naš svećenički identitet može biti jedino plod otkrića koje nastaje upornim vraćanjem »u Nazaret« našega zvanja, ondje gdje smo »othranjeni«, probuđeni, poput Samuela, i pozvani u službu, ondje gdje smo se prvi put prignuli nad Riječ i vidjeli sebe u njoj i svoju budućnost, svoje poslanje. Sjećanje na svete početke nije patetika. To je nužni trenutak u kojem se vrlo ozbiljno prepoznajemo u onome tko smo i komu pripadamo.

Biti svećenikom, znači biti slaviteljem vjere

Je li nam teško okrenuti albume (stvarne i imaginarne) prošlosti i vratiti se onamo gdje je sve počelo? Ili je sve potopljeno u rezignaciji i cinizmu? Je li nam teško ponovno se oduševiti? Uvjeren sam da je sjećanje, kao i vedrina koja iz njega provire, na poseban način utkano u svećeničko liturgijsko iskustvo. Tu je, doista, naše svećeništvo opipljivo, dovedeno do svoje pune istine, jer je obuhvaćeno slavljem, zajednicom, Otajstvom. Biti svećenikom, znači biti slaviteljem vjere, a ta svijest svakoga istinskog svećenika obasjava neobičnom vedrinom, jer vidimo da se to slavlje, ta zajednica vjere, to blagdansko svetkovanje na nama ispunjava. Mi smo sami dio te priče i te čudesne igre u kojoj Bog zapodijeva razgovor s ljudima. Zaista, u liturgiji možemo s pravom reći: »Danas se ispunilo ovo Pismo… na meni!« (…).

Poetika snage

Tamo gdje se »kamenje tihano nadimlje i diše«, gdje se »nebo smije«, gdje snovita iskustva otvaraju vrata izgubljenoga raja, gdje nebo dodiruje zemlju i gdje sveti slapovi sve čudesno spajaju u jedno, tu, u tim dubokim iskustvima otvara se prostor za otkriće svećeničkoga poziva i poslanja.

Poetika tog poziva i poslanja koja se temelji na čarobnoj harmoniji slika, osjećaja i doživljaja potresne snage svetoga, vazda se pokazivala kao faktor integracije, snage da se svećeništvo živi u prvom licu. U svojoj proročkoj snazi, a ne u snazi birokratske funkcije, svećenik pronalazi sebe, gleda Božjim očima, ćuti Kristovim osjećajima, sâm živi ono što govori drugima. U njemu nema podjela.

Istinska ideja poziva i poslanja uvijek je povezana s tim izvanrednim imaginarnim svijetom slika svetoga koji zrcale našu pravu bît. Zato svećeničko zvanje nikada se ne može svesti na puku činovničku službu i zato za svećenika nema radnog vremena. Svećenik je biće koji se razdaje upravo jer se sav dobio. Zadobiven u odnosu koji ga otkriva, oslobađa i čini čovjekom u svim vidovima njegove osobnosti, on postaje spreman biti »svima sluga« (Mk 10, 44). (…) Svećenik djeluje iz punine svojega bića koje je milosno oblikovano, sabrano u jedno, ozareno svetim. Svijet gleda očima zanesenjaka i pjesnika. Svećenici, doista, nisu ljudi od ovoga svijeta. I baš zato ih ovaj svijet treba.

Knjigu Marginalije. Zapisi o svećeništvu autora Ivice Žižića potražite u knjižarama Kršćanske sadašnjosti, a dostupna je i kao eKnjiga.