Planinska satnija Velebit osnovana je 1991. godine kada se u Hrvatskom planinarskom savezu oko Jerka Kirigina počela okupljati skupina iskusnih planinara, alpinista i speleologa. Svi oni imali su dvije zajedničke stvari – ljubav prema planinama i ljubav prema Domovini. Te dvije ljubavi odvele su ih u jesen 1991. na Velebit jer su htjeli braniti Domovinu ondje gdje su se osjećali pozvanima. Nakon Sarajevskog primirja i dolaskom UNPROFOR-a dolazi do reorganizacije Hrvatske vojske u kojoj je u ljeto 1992. Planinska satnija Velebit demobilizirana.

Nakon primitka zapovjedi generala Bobetka satnija je učinkovito organizirana na isti način kao i u jesen 1991. iz vrlo jednostavnog razloga. Naime, čelni ljudi postrojbe bili svjesni da je nova mobilizacija moguća i vjerojatna, a svi pripadnici i dalje su bili i više nego spremni odazvati se obrani Domovine. Dužnost zapovjednika vršio je Jerko Kirigin, njegovi zamjenici bili su Ivan Host i Đuro Sekelj – Knor. Iako je predviđeno da se mobilizira jedan pješački vod, jer tako se uostalom u službenim raščlambama i vodi naziv postrojbe („vod Planinske satnije Velebit“), pripadnici su se odazvali i pošli na Velebit u gotovo dvostrukom broju većem no što je potrebno za popunu pješačkog voda., piše u monografiji postrojbe povjesničar Tomislav Šulj. U istoj knjizi pronalazimo i sjećanje Dragutina Baruškina – Rusa, člana zapovjednog stožera postrojbe, na te dane:

 „Našeg zapovjednika, Jerka Kirigina hitno su nazvali u Glavni Stožer i dobili smo zapovijed da 3. veljače 1993. opet krenemo na Velebit, ovaj puta da pružimo stručnu i logističku potporu hrvatskim snagama koje se brane od srpskog protunapada. Po zapovijedi trebali smo dignuti jedan vod, no mi smo razmišljali na duži rok i podigli oko 50-ak ljudi. Stigli smo u Seline, smjestili se i uskoro krenuli put Velebita. Nakon okončanja operacije „Maslenica“ taj dio bojišnice postaje 1. sektor obrane ZP Split, a zapovjednik je bio Mirko Norac, tada zapovjednik gardijske brigade iz Gospića. S dečkima iz Gospića imali smo iznimne odnose još iz 1991., pa nije bilo problema za suradnju. Odmah po dolasku, počeli smo ih voditi kao i pripadnike specijalne policije, potom ‘Tigrove’, kao i druge borbene grupe na isturene položaje. Dakle, kako je koja grupa vojnika pristizala, tako smo ih  vodili na velebitske čuke. Naravno, najveći dio njih nije nikad ni bio na Velebitu, a jako malo ih je imalo ikakvih iskustva s planinama, tako da su oni, kao i nadležni u zapovjedništvu, itekako znali cijeniti našu nazočnost i sigurnost koju smo pružali tim grupama. Tek kasnije, kad su donekle sukobi smanjeni, postrojbe koje su se smjenjivale same su se znale kretati sigurnim smjerovima. U tom razdoblju neprijatelji su još uvijek držali Tulove grede, i trajale su strašne borbe za Veliku i Malu Bobiju, to su brda iznad Obrovca. Bile su česte i žestoke, baš je bila ‘šora’. Za Veliku Bobiju je bilo negdje četiri puta gadnih borbi, padala je iz ruke njima-nama. Tek kad smo konačno i za stalno preuzeli nadzor nad Tulovim gredama to se smirilo i počeli su povremeni obračuni topništvom“. 

Borna Marinić

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.