U istarskoj spomeničkoj baštini posebno mjesto zauzimaju zidne slike kasnog srednjeg vijeka, ponajprije iz petnaestog stoljeća. „Istarske freske“ su gotovo pa samorazumljiva sintagma pod kojom se kriju oslici stotinu i četrdeset crkava na Poluotoku. Međutim, poznavanje tog golemog korpusa spomenika ne bi bilo cjelovito bez predanog rada Branka Fučića koji nas je napustio prije dvadeset godina. Taj istaknuti povjesničar umjetnosti, paleograf, putopisac i esejist obilježio je hrvatsku humanistiku druge polovice dvadesetog stoljeća svojom obradom dviju kapitalnih tema nacionalne baštine: glagoljaštva Istre, Kvarnera i Hrvatskoj primorja te zidnog slikarstva, ponajprije istarskog poluotoka. Kao da smo likovi u „Kratkom izletu“ Antuna Šoljana prelazimo prag malih istarskih crkava i otkrivamo njihove oslikane unutrašnjosti, a s njima i simbole, poruke i upozorenja s kojima su srednjovjekovni vjernici bili suočeni promatrajući ta likovna djela.

Foto: istria-culture.com

Uđimo na početku, s Fučićevom knjigom pod pazuhom, u crkvu Svete Katarine prije prvih kuća u mjestu Lindar, pored Pazina, u srcu Poluotoka. Crkva je podignuta na zalasku četrnaestog stoljeća te je sve do 1860. godine obnašala ulogu župne crkve. Lindarska Sveta Katarina oslikana je nedugo nakon gradnje, te je – kako svjedoči glagoljski natpis – 1409. godine završen prikaz po kojem je ova mala crkva nadaleko poznata. Riječ je o neobičnoj, i nadasve rijetkom ikonografiji Živoga križa; križa koji nosi raspetog Krista, no čiji krakovi završavaju ljudskim rukama.

LINDAR, Živi križ, 1409., crkva sv. Katarine / Foto: Hrvatska enciklopedija

Fučić nas uvodi u čitanje tog oslika sljedećim riječima: „Jezgro je misli lindarske slikarije misao o Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Iz te središnje misli – koja polazi od kalvarijskog križa – razvija se i izvodi cijeli sklop međusobno povezanih vjerskih istina, kršćanskih učenja, pobožnih razmatranja, bogoslovskih domišljaja i usporedaba, koje je umjetnost na slikovit način prikazala. Ova slika, dakle, ne opisujte povijesni trenutak Raspeća na Golgoti, nego na slikovit način daje tumačenje tog događaja i njegove dalekosežne posljedice. Sve, što se je u srednjem vijeku vjerovalo, učilo, razmišljalo i domišljalo u vezi s Kristovom žrtvom na križu kao s najvažnijim događajem u povijesti Spasenja, uzdržalo se na ovoj slici. Ono, što je ovdje bitno, to je misao. Ona stoji iza svega što na slici gledamo: svaki lik, upravo svaka stvar tu služi kao znak, kao simbol ideje“.

Koji su, dakle, likovi prikazani u Lindaru o kojima Fučić piše? U središtu se komopozicije nalazi Krist razapet na živom križu. Svaki od četiri kraka ne završava oštro rezanim rubom već rukom, čime simbol Kristove muke dobiva antropomorfna obilježja. Upravo su navedene ruke ključ čitanja oslika: desna ruka lindarskog križa blagoslivlja personifikaciju Crkve, utjelovljene u okrunjenom ženskom liku sa stijegom u ruci na kojem se vijori zastava s pobjedničkim znakom križa. Crkvu nose četiri apokaliptičke životinje, simboli četvorice pisaca evanđelja. Prepoznajemo lava svetoga Marka, vola svetog Luke, anđela svetog Mateja te na kraju orla svetog Ivana. Ženski lik Crkve kleči na njihovim leđima, dokazujući da su kanonska evanđelja temelji na kojima čvrsto počiva vjera.

Na suprotnom kraku križa, druga ruka nožem probada personifikaciju Sinagoge, također ženski lik koji s povezom na očima jaši na magarcu, a koji simbolizira nevjeru koju živi lindarkski križ uništava na brutalan način. Nevjera u Kristu nije vidjela obećanog Mesiju, opirući se tvrdoglavo, kao što je tvrdoglavo i ma­gare, na kome sinagoga jaši, ona je – tumači nam Fučić – odbila njegovu nauku, te nastavlja: „Sinagoga drži u jedinoj ruci koplje, na kome je zastavica s likom škorpijona, u drugoj mladog jarca. Sve na ovom prikazu ima slikovito, simboličko značenje, pa tako i likovi škorpiona i jarca. Škorpion je znak tame i poroka, dok jarac predstavlja krvne žrtve Staroga Zavjeta“.

I krakovi okomite grede križa završavaju rukama. Ruka u donjem dijelu križa čekićem razbija vrata Limba. Kako tumači Fučić: „Na tako jednostavan i naivan način slikar je htio izraziti misao da je Krist smrću na križu pomirio ljudski rod s Bogom, izveo duše starozavjetnih pravednika, koje su čekale u limbu, i otvorio Raj. Slikar je zamislilo Limb kao neku okruglu kulu. Na slici je ona nalik na bačvu bez gornjeg dna. Duše su u njoj mali goli ljudski likovi, koje čuvaju đavoli. Jedan dlakavi đavo gađa strelicom i lukom ruku, koja razbija vrata“. U gornjem dijelu križa i ove složene kompozicije četvrta ruka velikim ključem otvara vrata Raja, prikazanog poput dragocjene bjelokosne kule.

U Lindaru je prikazana i jedna svetica – sveta Katarina, s kotačem na kojem je mučena, no ona nije dio kompozicije Živoga križa. Ona, kako je poznato, nije bila sudionica Raspeća, no ovdje je svoje mjesto našla kao naslovnica crkve koja je upravo njoj posvećena. Završavajući detaljan opis lindarskog Živog križa koji je ostvaren u pažljivo promišljenoj kompoziciji, Fučić zaključuje: „Cilj njezine simetričnosti nije samo u kompozicijskoj ravnoteži i čvrstoći; u njoj dolazi dio izraza općenito srednjevjekovni način mišljenja i red pojmova. Simetrijski svaki pojam ima svoj protupojam. Ni smještaj likova oko križa nije slučajan: sve, što predstavlja dobro, svrstano je na križu na desno, a sve što predstavlja zlo, stavljeno je križu na lijevo.“ 

Nakon ikonografski intrigantnog prikaza iz Lindara o kojem smo do sada govorili, ostajemo u središnjoj Istri, no krećemo zapadno od Pazina, cestom koja vodi prema Poreču. No, nakon svega nekoliko kilometara spuštamo se do Berma, jedno od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti. Put nas vodi još malo dalje, do crkve Svete Marije na Škriljinah.

Foto: Wikipedia

Na zidovima te crkve nalazi se poznati „ples mrtvaca“. U Europi postoje sedamdeset i dva očuvana prikaza plesa mrtvaca u zidnom slikarstvu, a najviše ih je sačuvano u srednjoj Europi, u alpskome krugu (na području sjeverne Italije, Švicarske, sve do Bavarske). Na području Istre, uz Beramski je primjer sačuvan i oslik u crkvi u Hrastovlju. Beramske su freske nešto mlađe od lindarskih, a dovršio ih je – kako navodi latinski natpis – godine 1474. majstor Vincent iz Kastva. U unutrašnjosti crkve Svete Marije na Škriljinah oslikane su teme iz Marijina i Isusova života, a prikaz plesa mrtvaca djelo su drugog majstora, nepoznatog imenom, a kojeg je Branko Fučić prema ovom beramskom djelu nazvao „Majstor plesa mrtvaca“.

U Beramskoj crkvi pred povorkom svira kostur gajdaš: on udara ritam plesa kojim Smrt odvodi u grob crkvene dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i beramskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi. U takvim se predodžbama, objašnjava nam Fučić, prikazuje prodor pučkoga duha, folklora i pučkoga teatra u teološku misao. Smrt je, treba istaknuti, prva od četiri dijela kršćanske eshatologije, odnosno nauka o posljednjim stvarima. Prethodi sudu, raju i paklu, s kojima je u teološkoj misli i likovnim umjetnostima nedjeljiva.

Foto: istra-culture.com

Ples mrtvaca dopunjuje i Kolo sreće u kojem se Fortuna okreće s povezom na očima. Moralizatorska poruka ovog prizora također je jasna: društveni status je, baš kako i sve svjetovno, prolazno i varljivo. Ova se ikonografija stoga posebnom brzinom širila nakon razorne Crne Smrti, kuge koje je sredinom četrnaestog stoljeća desetkovala stanovništvo Europe. No, kako se kuga svako toliko ponovno javljala, ples mrtvaca ostao je stalni podsjetnik na prolaznost i ništavnost svjetovnog te na tanku liniju koja dijeli život i smrt. 

Branko Fučić – veliki istraživač iz Dubašnice na otoku Krku ispisao je važne stranice o istarskoj i kvarnerskoj likovnoj baštini posebice stoga što su njegova čitanja ikonografije objašnjavale puno šire nazore srednjovjekovlja na našim prostorima. Njega su, naime, posebice zanimale do tada slabo istražene teme glagoljaštva i baštine malih crkava Istre čija arhitektura nije bila stilski relevantna poput katedrala u Poreču ili Puli, ili velikih župnih crkava u Rovinju i Vodnjanu, no jednako je vrijedan dokument prošlih vremena.

No, Fučićev je cilj bio ambiciozniji – on nije kasnio tek popisati su zaboravljenu baštinu, već je smjestiti u njezine nekadašnje europske i jadranske okvire. Kako je pokazao svojim pažljivim istraživanjima i analizama, istarski su slikari tijekom petnaestog stoljeća koristili elaborirane ikonografije, često srednjoeuropske, poput lindarskog živog križa. Taj je prikaz, s četiri ruke koje su nalaze na krakovima križa, simbolički impregniran te sa svega nekoliko likova uspijeva narirati kompleksnu priču kršćanskog spasenja. Ruke križa koje blagoslivljaju lik Vjere, ubijaju Nevjeru, razbijaju vrata Limba i otvaraju zlatne vratnice Raja, istovremeni su pokazatelj snage križa kao simbola i raspeća kao poruke. Postoji i konkretan dokaz da je taj zidni oslik bio korišten za podučavanje, tj. da su pred njime – i uz pomoć njega – prenošene poruke. Naime, lik Sinagoge koji na lindarskm osliku predstavlja nevjeru, a koju križ probada mačem, stoljećima je oštećivan oštrim predmetima, vjerojatno noževima, kojima su tumači fresaka objašnjavali negativnu simboliku toga lika. Možemo stoga zamisliti Fratra iz Šoljanova „Kratkog izleta“ kako je onima koji nisu mogli razumjeti ovaj prizor, tumačio likove. Kada bi došao do Sinagoge ponovio bi potez ruke s lindarskog živog križa, prekriživši ju snažnim potezom noža, čiji se tragove i danas vide na osliku.

I Ples mrtvaca iz Beramske crkve Svete Marije na Škriljinah na jednak je način nabijen simboličkim značenjima. Moralizatorska poruka smrtnosti, kako objašnjava Branko Fučić, prevladavala je srednjovjekovljem koje je na poseban način bio zaokupljeno idejom iskupljenja. Jedna pored drugoga uz ritam kostura s gajdama plešu i siromasi i kraljevi, i beživotna tijela i svevremenski sveci. Folklor i običaji se mijenjaju, status i slava rastu ili padaju, a jedino je kraj u smrti siguran. No, i tu lindarske i beramske freske ne staju jer svojom porukom streme ka onome što nakon smrti tek dolazi.