Cristina i Carlos katolički su bračni par iz Madrida koji ima veliku obitelj. Kroz život su prošli veliku tragediju koja im je otvorila srca za velikodušnost, javlja Aleteia.

Pedro, njihovo osmo dijete, rođeno je s malformacijama pluća, srca i mozga i nije imalo oči.

“Njegov je životni vijek bio vrlo kratak i svaki dan njegovog života bio je dar, a mi smo to tako i živjeli”, objašnjava Cristina u videu (na španjolskom) Zaklade Infinity Plus One (“Infinito Más Uno”).

Bolesna djeca bez obitelji

Zbog Pedrovog zdravstvenog stanja, Cristina i Carlos morali su kontinuirano dolaziti i odlaziti s hitne pomoći. Budući da su puno puta boravili u bolnici osvijestili su si jedan fenomen: ondje su bila bolesna djeca kojoj su nedostajali otac i majka. Stoga su počeli provoditi vrijeme s tom djecom. Kroz ove susrete otkrili su Betlehemsku kuću (“Casa Belén”), dom za djecu s teškoćama u razvoju koji vode Kćeri ljubavi.

“Uvidjeli smo da smo rođeni zbog poziva da se brinemo o djeci s bolestima zbog kojih će biti hospitalizirani i sami te nisu imala ljubav roditelja”, otkrila je Cristina u razgovoru za Zakladu Infinity Plus One .

“Morali smo učiniti više”, kaže ona za Infinity Plus One.

Foto: Bračni par Cristina i Carlos

Javier

Za Cristinu i Carlosa tada je započela nova etapa. U Betlehemskoj kući, “pohađali smo tečaj (udomljavanja djece) i dali su nam našeg sina Javiera”.

Javier se rodio prerano, sa 27 tjedana.

“Prebolio je moždani udar, operaciju srca, ileostomiju… i od prvog dana kad smo ga primili Javi se počeo mijenjati. Upravo je napunio pet godina i jedino je važno da je vrlo sretno dijete.”

Claudia

Tada je obitelj zamoljena da primi djevojčicu s mikrocefalijom, Claudiju, koja je “bila bolesnija od Javija”. Carlos ju je svakodnevno vodio u obiteljsku kuću i vraćao je svake večeri u Betlehemsku kuću sve dok je jednog dana konačno nisu zauvijek odveli u svoj dom.

Nažalost, umrla je nakon samo tri dana koje je provela s njihovom obitelji. Morali su se suočiti s pitanjem: Je li ovo bilo previše za tražiti od njihove druge djece?

“Ne bojimo se smrti. Bojimo se boli koja ostaje nakon toga”, istaknuo je bračni par u videu.

Svjesni su da bi to njihovu djecu moglo rastužiti.

Carlos objašnjava, međutim, da ako se obitelj osjeća tužno, to je “zato što smo voljeli (djecu koju udomimo), a ako smo ih voljeli, to je nešto što svaka od te djece primjećuje”.

“Možda su vrlo bolesni i čini se da nisu svjesni (te ljubavi), ali to primjećuju”, naglasio je Carlos. Plodovi ljubavi čine patnju vrijednom.

Bračni par pojasnio je kako Betlehemska kuća pruža izvrsnu njegu. Ljubav i toplina obiteljske kuće posebna su, međutim, i čine ovoj djeci puno dobra.

“Nema djeteta koje, bez obzira na to koliko je bolesno ili ne, ne primjećuje ljubav i nije mu bolje u obitelji”, poručuju oboje.

Carlos priznaje: “Jako sam lijen, ali otkrio sam jednu stvar: najsretniji sam kad služim svojoj djeci, a posebno kada se brinem o toj bolesnoj djeci.”

Darežljivost ove obitelji je za divljenje.