Ovo nije vrijeme predaje, ovo je vrijeme nove gradnje i novoga ponosa kojega Hrvatska ima. Kad nam je najteže, onda smo najsložniji i najjači što pokazuju volonteri ovih dana na području pogođenim potresima.

“Naši volonteri neumorno rade na terenu i po 14 sati dnevno. Odlaze do zadnjih sela u županiji gdje je i do metar blata. Pokušavamo doći do svake osobe, bake i djeda da ih opskrbimo namirnicama te i dalje dajemo sve od sebe pošto će ova akcija zasigurno trajati dva do tri mjeseca i, nažalost, tek smo na početku.”

“Ono s čime sam se suočio da je većini ljudi neugodno primiti pakete. Zato je itekako važan psihološki pristup ljudima jer, znate, kada dođemo do njih, vidimo da su to ljudi koji imaju svoje blago, stoku, imali su svoje kuće i to su ponosni ljudi ovoga kraja. Kada mladi dođu do njih i ponude im deku ili nešto slično, većina njih čak to ne žele primiti jer im je neugodno. Zato je jako važno, i to govorimo našim volonterima, kako pristupiti ljudima i na koji način s njima razgovarati.”

Moramo s ljudima provesti barem 15-20 minuta da se oni s nama osjećaju sigurno i ugodno, a još važnije da ih uvjerimo da mi nismo ovdje samo s jednokratnom pomoći, već da smo tu za njih i u idućim mjesecima.

“Radimo kategorizaciju svih ljudi kod kojih smo bili i pratimo njihove potrebe. Već sada, nakon sedam do deset dana, možemo reći da nam ljudi vjeruju te su napokon počeli dolaziti k nama po ono što im treba. Na samom početku išli smo po selima i zapisivali potrebe tih ljudi. Primjerice, tek nakon 15 minuta razgovora jedna baka od 86 godina rekla nam je da joj je kuća poplavljena. To je samo jedan primjer koliko je ljudima neugodno otvoriti se i zatražiti pomoć. Jako je bitno kod zajedno riješiti.”

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Došli smo ovdje na dva-tri dana dati svoj doprinos, ali kada vidite stanje na terenu, ne možete se probuditi u svom toplom domu, a da se ne vratite i ne pomognete tim ljudima.

“Mnogo je volontera ovdje. To su uglavnom mladi volonteri Sisačke biskupije. Možemo reći, naši tinejdžeri grada Siska. Osobno dolazim iz Zagreba svakodnevno, imamo momke koji dolaze iz Križevaca, Virovitice, Varaždina, Vinkovaca, Koprivnice… svaki dan u 5 ujutro dođu ovdje u halu u Sisak na teren i navečer se vraćaju svojim domovima. Moji dečki i ekipa došli smo ovdje na dva-tri dana dati doprinos, ali evo ovdje smo već osmi dan jer kada vidite stanje na terenu, vi se ne možete probuditi u svojem domu, a da se ne vratite i pomognete tim ljudima.”

Nažalost, morao se dogoditi ovakav potres da mi stavimo fokus na ovu regiju. Ovi ljudi dugo već žive u siromaštvu i nadam se obnovi ovoga područja i ostajanju mladih.

“Nažalost, situacija na terenu je dramatična. Tim ljudima treba pomoć i trebat će im još dugo vremena. Nažalost, morao se dogoditi ovakav potres da mi stavimo fokus na ovu regiju. Ovo je dugoročni problem. Ti ljudi žive u siromaštvu puno godina i nadam se da ćemo staviti više fokusa na ovo područje, da se mladi ljudi vraćaju, a ne odlaze, da dižemo kulturu i gospodarstvo Banovine.”

Benjamin Čaušević je profesor glazbe i smatra da je kultura temelj našeg društva. Živio je više godina u inozemstvu, Poljskoj i Austriji. “Iz tog iskustva života vani moram reći da je kultura temelj našeg društva. Naša tradicionalna glazba i običaji su ono što ljude diže. Trenutno na terenu vidim da se, unatoč teškoj situaciji, može vidjeti veselje i humor. To je isto dio našeg običaja, taj sklad i pomaganje jedni drugima.”

Jučer je, primjerice, Caritas Sisačke biskupije poslao svoje volontere u selo Svinica, jedno pravoslavno selo, i dijelili su božićne pakete djeci pošto ih još nitko nije obišao. To je naša bit. Ne vidimo razlike među potrebitima i Sisačka biskupija, pod vodstvom sestara Smilje i Eme, daje sve od sebe da svima pomognu u ovoj situaciji. U tome je naš duh i kultura, cijele ove regije i Hrvatske i nas kao naroda – da smo tu jedni za druge.

Poruka slušateljima

Nemojte misliti da ćemo otići. Mnogo nam je ljudi reklo na terenu reklo: Joj, ali vi se nećete vratiti za sedam dana. Tu smo i bit ćemo koliko god bude potrebno!

“Puno toga bih vam mogao reći, ali bih se fokusirao na tehnički dio pomoći. Molim vas, nama sada trebaju deke jer dolazi snijeg. Potrebne su nam lopate, deterdženti, praškovi. Molim vas, dođite kod nas u Caritas. Jako je važno da i evidentiramo kod koga je došla pomoć, a tko još čeka. Ljudi imaju dobre namjere, sjednu u svoj automobil, kupe u nekom trgovačkom centru robu i onda idu na blef po selima. Dođite radije do nas, mi ćemo vas opskrbiti robom i poslati vas na mjesta koja još nisu opskrbljena. Jako je važno da vodimo evidenciju jer sada već moramo ući u rutinu pomaganja tim ljudima. Nakon mjesec-dva, ako se ne vodi evidencija, može doći do kaosa. Zato smo mi ovdje. Dođite do nas i pomoći ćemo vam. Naši volonteri neumorno rade”, zaključio je razgovor Benjamin Čaušević.

Ne treba mnogo govoriti o ovim poticajnim Benjaminovim riječima. O dirljivom iskazu ljubavi za potpune neznance, ali našu braću i sestre, naše stare i nemoćne, naše blago jer to i jesmo. Jedni drugima. Bogu hvala na plemenitim srcima i snažnim rukama kojima se On koristi. Budimo i mi produžena ruka Božja i ne zaboravimo našu subraću u ovim nevoljama.