Uvodni dio Ivanova evanđelja zove se Proslov. Neki kažu da je postajao prije nego što je napisano samo evanđelje. Drugi govore da je Ivan sam napisao taj kratki dio. Kako god bilo, taj odlomak je sažetak cijeloga evanđelja. Sve što se nalazi u Ivanovom spisu izrečeno je već u uvodnim riječima – zar nije ovo čudesno? U tekstu se skriva još nešto što me jako oduševljava. Proslov govori o Isusu koji je Očeva izgovorena Riječ i Mudrost. Po Riječi Bog stvara svijet. Dok je Bog Otac po Riječi stvarao svijet, Mudrost je plesala pred njim.

Zanimljiva je još jedna činjenica u Proslovu. Ni na jednom mjestu Ivan ne spominje Ime Isus, nego govori o Logosu. Logos označava riječ, ali i harmoniju, red, nešto najboljeg u cijelom svemiru. Logos prekoračuje ljudske misli i sve što čovjek može učiniti. Logos je Bog. On nosi u sebi život i daruje Svjetlo.

Mi nismo posvojeni, mi smo rođeni odozgor – od samoga Boga.

U jednom trenutku povijesti, Riječ silazi k nama. Riječ doslovce spustila se čovjeku do očiju kao što mati ili otac približavaju svoje lice djetetu. Moraju pokleknuti kako bi bili najbliže svom djetetu. Štoviše, Riječ je primila slabo i grješno ljudsko tijelo. Sve to radi ljubavi Boga prema čovjeku. To je Božji naum popravka svijeta nakon pada prvih ljudi. Zato Riječ daje moć kako bismo postali djeca Božja. Mi nismo posvojeni, mi smo rođeni odozgor – od samoga Boga. Riječ, osim života daje moć koju nitko drugi ne može dati. Logos je zakoračio među nas i nikada nas neće napustiti. On se svaki dan približava svakom čovjeku. Sve radi oslobođenja od grijeha.

Taj cijeli himan ipak prekida jedna rečenica koje može oboriti s nogu: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Kako je to moguće? Prvi put su ljudi odbacili Isusa kada se trebao roditi. Nije bilo za njega mjesta u svratištu. Potom je morao bježati u Egipat. Vratio se svojima, ali njegovi su mu se rugali. Nisu htjeli primiti Očevu riječ, iako su čekali Mesiju. Za Isusa nije bilo mjesta u ljudskom srcu. Ipak, neki su u njemu prepoznali Onoga koji je trebao doći. Osjetili su što znači oproštenje grijeha i ozdravljenje duše i tijela. Krenuli su za njim. Oni su mu povjerovali i primili su od Isusa moć da postanu Božja djeca i da mogu satirati glavu Zmiji.

Danas pred svakim čovjekom nalazi se još jedna šansa! Čovječe odaberi ili milost ili prokletstvo.

Mnogi razmišljaju kako uvesti red u svijetu. Traže najbolje načine, ali ne uspijevaju. U mnogim kućama ukućani traže mir, ali ga ne mogu pronaći. Ljudi sve više osjećaju rane duše i svojeg duha, žele se osloboditi, pokušavaju različite načine oslobođenja, ali događa se još gore. Odlaze zlom duhu. Uništavaju sebe i sve oko sebe. Zašto? Zašto ljudi ne mogu naći smisao svojega boravka na ovom svijetu? Zašto su nesretni, iako kažu da su sretni? Jer ne žele primiti Isusa u svoje srce.

Svaki put kada držim posvećenu hostiju, koja već je postala tijelom Isusa Krista, osjećam kako mi govori: „Arek uzmi me i sakrij duboko u svoje srce.“ Da, Riječ je postala tijelom, ne samo tim raspetim tijelom na križu, nego i tijelom pod prilikom kruha. To je živi Isus. Danas kada primaš Gospodina u svetoj pričesti, nemoj mu više ništa govoriti o neredu koji je u tebi, o kaosu koji je ušao u svijet, nego osluškuj što će ti on reći. Samo je Isus Krist odgovor na sve ljudske nevolje. On daje odgovor na sva pitanja.