Pjesnik Dragutin Milivoj Domjanić rođen je 1875. u Krčima kraj Sv. Ivana Zeline, a umro je 1933. u Zagrebu. Godine 1899. doktorirao je na Pravnom fakultetu. Službovao je kao sudac istražitelj, a zatim je bio vijećnik Banskoga stola u Zagrebu. Od 1919. bio je redoviti član JAZU, a od 1928. do smrti predsjednik zagrebačkoga djela PEN-kluba. Njegovu je lutkarsku igru ‘Petrica Kerempuh i spametni osel’ 1920. u zagrebačkom Teatru marioneta postavio Vladimir Deželić mlađi. Za života je objavio zbirku ‘Pjesme’, ‘Izabrane pjesme‘ i ‘Pjesme’ na hrvatskom standardnom jeziku, a tri zbirke vrlo popularnih i čitateljstvu dragih kajkavskih pjesama ‘Kipci i popevke’, ‘V suncu i senci’ te posmrtno ‘Po dragomu kraju’. U poeziji pisanoj književnim jezikom Domjanić je doveo hrvatski pjesnički izraz na europsku razinu. No i one pisane kajkavštinom obilježene su gotovo istovjetnim poetikama simbolističkoga, secesionističkoga i impresionističkoga stila, smjestivši Domjanića u književnu i umjetničku paradigmu fin de sièclea. Veliku je slavu stekao svojim kajkavskim pjesmama kojoj su pridonijeli brojni skladatelji. U pjesmi ‘Božić – sprijeka’, ispjevanoj u četiri strofe rimovana stiha, dominira motiv žuđena i nestrpljiva iščekivanja Božića s one strane Učke. Treba imati u vidu da Istra tada nije u zajednici s ostalim hrvatskim zemljama – glasna slobodna riječ je tek tuđa.

Božić – sprijeka

Rune se zvijezde, na zapadu gasnu,

počiva more u noći.

Svuda u čekanju tjeskobnom srca:

Kada će Božić nam doći?

Šapću se molitve tihe – jer glasna

slobodna riječ je tek tuđa, –

dižu se k nebu ko strme te staze

povrh kamenita gruđa.

Krovovi kuća se sagnuše k zemlji,

oči se umorne mute.

Misli se vraćaju k svježemu grobu,

usne su stisnute, šute.

Sve nekud zamrlo: Učka i more,

otoka sjena daleka,

čeka sve, čeka, da dođe već jednom

Božić i k njima – sprijeka.