U poetsko-glazbenom serijalu "Lirika došašća" danas vam donosimo stihove Ive Lendića, pjesnika koji je dio života proveo u emigraciji u Buenos Airesu. O proslavi Božića bez najbližih iz obitelji govori i njegova pjesma "Pismo doma za Božić".
Pjesnik, esejist, novinar i prevoditelj Ivo Lendić, rođen je 1908. u Janjini na Pelješcu, a umro je 1982. u Iguazu, u Argentini. Klasičnu gimnaziju završio je u Dubrovniku. Upisao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Učlanio se u Hrvatsko katoličko društvo „Domagoj“ i tijekom studija uređivao časopis „Luč“ u kojem je objavljivao pjesme, političke i druge članke. Godine 1929. počeo je surađivati u tjedniku „Narodna politika“, postao je urednik kulturne rubrike „Hrvatska straža“. Surađivao je i u „Hrvatskom narodu“, a bio je njegov rimski dopisnik. S Ivom Bogdanom suosnivač je Moderne socijalne knjižnice Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Prvu nezapaženu zbirku ‘Lirika’ objavio je 1930., sudjelovao je u zajedničkoj zbirci ‘Lirika grude’ iz 1934., dok se u najvažnijoj zbirci ‘Angelusi’ iz 1936. promiče u iznimnoga lirika katoličkoga nadahnuća. U emigraciji nastavlja sličnim tragom, njegujući i dalje kršćanske motive, ali im pridodaje i motiv emigrantske tuge i nostalgije za domovinom. Ivo Lendić je u Buenos Airesu uređivao jedan od najistaknutijih listova hrvatske emigracije „Glasnik sv. Antuna“ u kojem je objavljivao razne političke, društvene, kulturne i duhovne priloge. U pjesmi ‘Pismo doma za Božić’, kao čovjek bez domovine, prisjeća se svoje obitelji, svojih dragih i milih, prisjeća se onih Božića koje su zajedno proveli, ističući kao je u duhu s njima.
Pismo doma za Božić
Kao da vas vidim, dragi moji,
u božićno jutro,
kad vam listonoša uruči ovo pismo.
Mati će ga čitati, a otac slušati.
Ne znam, da li će biti sunca, da li će biti bure
nad Janjinom dragom,
ali znam, da će biti prostrt stol i poredane čaše
za božićni objed,
i da će zvoniti, zvoniti zvona
s crkve tik kuće naše.
I ove godine bit će prazno moje mjesto
i mjesta moje braće za vašim božićnim stolom,
ali nemojte bit istoga tužni,
neka vaši zalogaji bar zbog mene
ne budu začinjeni danas
tugom i bolom.
I kad se vratite s božićne svete Mise,
neka ne plače mati,
a otac neka ne bude smrknut i neka ne gleda kroz prozor,
kako posljednje lišće pred crkvom
kružeći traži konačno smirenje svoje.
Sjednite smireno za stol naš skromni,
gdje duge me, dugo već čeka
i mjesto prazno moje.
I znam, da će vam suze navrijet na oči,
kad sjetite se mene, toliko dugo
u bolnici bolna i sama,
a ja vam veselo čestitam Božić
i molim Vas, ne tugujte,
ja sam u duhu s vama.
Danas se uvijek osjećaju daljine,
danas će biti prazno pred našom crkvom,
jer svatko se požurio doma,
danas će i kuća naša izgledati prazna,
ali duša priprosta vaša
neka ne bude prazna.
Imam u sobi bolničkoj svojoj
stol bijeli i malen. Tu ću vaše poredati slike;
zamišljat ću eto u duhu,
da niste daleko za mnom, za gorom, za dolom,
nego da ste sa mnom tu
za ovim malim stolom.
I kao što je duh moj danas s vama,
neka i vaš bude sa mnom,
i s dušom mojom.
I bit će mi ko da vas čujem,
gdje brige mi kažete svoje
o ljetini, o kući, a najviše one o meni.
Pitat ćete, kako mi je,
kako se osjećam ovdje.
A ja ću vam pokazat kroz prozor pučinu divnu i sjajnu,
pričat ću vam o Bogu siromaha, koji se rodio danas,
i otkriti vam tako
radosti svoje tajnu.
Još jednom na koncu želim vam radostan Božić.
Mislite na me, ali bez boli,
Božićnih zvona slušajući glas.
A ja ću držati u ruci vaše slike
i dugo, dugo pun sreće
misliti na vas.