Zavapio je i Isusov izabranik, Petar, kada je, preplašen vjetrom dok je hodio po moru prema Kristu, kriknuo: „Gospodine, spasi me!“. Kako nas takav krik baca u zagrljaj Oca i što znači pustinja u kojoj se vapaj obično dogodi, u svjetlu Došašća, pojašnjava don Marinko Duvnjak, predavač na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Na kraju vremena, kada Krist dođe, onda će Ga svatko prepoznati. Jedni s velikom radošću, iščekivanjem, a drugi možda s velikim strahom

„Prvi dio Došašća posvećen je našoj pripravi na Kristov drugi dolazak. Razmišljamo o tome da će Krist doći na kraju vremena, slavni Krist, na oblacima, što je simbol Božje objave. I kao što sâm Isus kaže, tada će svako tijelo spoznati spasenje Božje. Znači, svaki čovjek koji bude živio na zemlji, u vrijeme Isusovog drugog dolaska, moći će Isusa spoznati s jasnoćom. U drugom dijelu Došašća, u devetnici od 17. prosinca, Crkva se na poseban način priprema proslaviti Isusov prvi dolazak, a to je utjelovljenje Sina Božjega, rođenje Isusa Krista iz Nazareta. Tada slavimo Isusov prvi dolazak, kada je došao u skrovitosti. Znamo da je vrlo mali i uski krug prepoznao Isusov dolazak. Kroz povijest, sve više ljudi upoznaje ljubav Božju i zadatak Crkve, kršćana je da to spasenje, Božje milosrđe i ljubav Božju, svjedočimo najprije svojim životom, i riječima naviještamo ljubav Božju i blizinu Božju. Na kraju vremena, kada Krist dođe, onda će Ga svatko prepoznati. Jedni s velikom radošću, iščekivanjem, a drugi možda s velikim strahom. Jer svoj su život, na neki način, usmjerili u drugom pravcu, nisu uopće računali s tim dolaskom. Zato nas Crkva poziva, kroz vrijeme Došašća, da se pripravimo, i preko lika Ivana Krstitelja. Zato je on posebno istaknut u prvom dijelu Došašća, jer Ivan poziva narod da se pripravi na dolazak Mesije, Isusa, Sina Božjega. To je njegovo poslanje“, kaže don Marinko.

Don Marinko Duvnjak

Trebat ćemo polagati račun za svoj život. Mislili mi o tome ili ne mislili, ali to svakog čovjeka čeka

I evanđelist Marko u Ivanu Krstitelju vidi ispunjenje Izaijinog proroštva: ‘Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu’. „Da se ne bi dogodilo da na kraju našeg osobnog života, mi odlazimo s ovoga svijeta, a nismo pripravljeni, obraćeni. Trebat ćemo polagati račun za svoj život. Mislili mi o tome ili ne mislili, ali to svakog čovjeka čeka. Mi to duboko vjerujemo. Ivan Krstitelj poziva narod na obraćenje, da se odvrati od zloga puta i da otvori svoje srce za spasenje, milosrđe Božje, oproštenje grijeha.

Zanimljivo je kako Marko na neki način okreće ono što je bilo usmjerenje Izraelskog naroda u Starom zavjetu. Narod je u ono vrijeme bio u izgnanstvu i razasut po tadašnjem Babilonskom carstvu i cijelom Rimskom carstvu. I svaki Židov, Judejac žudio je za Jeruzalemom. Jer Jeruzalem je bila slika Svetoga grada, slika Obećane zemlje koja je slika Neba. Međutim, na početku Došašća vidimo kako Ivan Krstitelj poziva narod da ide obrnutim putem – da izađe u pustinju. Židovi su morali iz pustinje, kroz pustinju, doći do Jeruzalema. A sada je obrnuto – doći u pustinju. Evanđelist baš o tome govori, kako je Ivan Krstitelj u pustinji. Što to znači? Da je pustinja ono mjesto gdje bismo mi trebali susresti Boga, a to se često ne događa. Obuzme nas tisuću drugih stvari i idola. Onda bi trebalo ponovno izaći u pustinju, u pustinju gdje nema ništa. I tu se ispunjavaju riječi proroka: „Ponovno ću ih dovesti u pustinju, da progovorim njihovom srcu“. Bog želi progovoriti mom i tvom srcu. A kada smo mi spremni slušati? Onda kada nastupi neka pustinja našeg života.

Pustinja je mjesto gdje bismo mi trebali susresti Boga, a to se često ne događa. Obuzme nas tisuću drugih stvari i idola

Judejska pustinja / Foto: Ines Grbić

Vidimo da nam i ova pandemija, mjere i strahovi od svega što nam prijeti, na neki način predstavljaju pustinju koja nas okružuje. Tada imamo potrebe izaći. Treba otvoriti svoje srce. Pozvani smo izaći iz sigurnosti koje smo imali. Izaći u pustinju, prihvatiti ovu stvarnost, da bi Bog mogao progovoriti mom i tvom srcu, da bismo mogli kušati spasenje Božje. Da bismo mogli kušati da nas Bog stvarno voli, da nam je blizak i da jedino spasenje, istinsko, pravo spasenje od smrti, one vječne smrti, dolazi od Boga. Bog jedini može dati pravu sigurnost našim životima, jer Bog je pobijedio smrt. Tako da uskrsli Krist svojim učenicima koji su uplašeni, dolazi s riječju: ‘Ne bojte se! Ja sam’. I mi možemo kroz ovo vrijeme Adventa, doista u dubini duše čuti te Isusove riječi: ‘Ne bojte se, Ja sam s vama’“, ohrabruje don Marinko.

Ako se na pustinju gleda kao stvarnost u kojoj je čovjek intenzivnije pozvan ući u sebe,  sabrati se, razmotriti svoj odnos s Bogom i ljudima, u tome nam može odmoći izvanjsko okruženje sa svojim ponudama svijeta. U vremenu koje potiče rastresenost i potrošnju, treba dodatnog napora za moći povući se u pustinju i kušati njene plodove. No, pandemija je izazvala drugačiji Advent. Ima puno manje izvanjskoga koje može skrenuti pažnju s bitnoga, pa nam i to može pomoći.

Pustinja, pustoš je, nažalost, često u našim dušama. U mom srcu, u mojoj duši

„S druge strane, pustinja, pustoš je, nažalost, često u našim dušama. U mom srcu, u mojoj duši. Kad se spustim malo dublje u svoju dušu, što zateknem? Pustoš. Ali Božja riječ nas poziva da se ne obeshrabrimo. Upravo u toj pustoši, bijedi koju kušamo i vidimo, u svojoj dubini, u dubini svoje duše, dolazi Bog. I onda otkrivamo da smo siromašni, siromašni duhom. Zato Isus kaže u svom govoru na Gori: Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo Božje. Neka se svatko od nas spusti u svoju dušu. Otkrivajmo svoju pustoš. Ali u toj pustoši nismo sami, ako u tu pustinju pustimo Boga. U tu pustinju želi doći sami Bog koji nas neizmjerno ljubi, koji nas spašava, koji nam oprašta grijehe i pobjeđuje ontološku smrt s kojom se susrećemo u dubini svoje duše“, poručuje don Marinko.

Judejska pustinja / Foto: Ines Grbić

Situacija koju je izazvala pandemija, kao moguća slika pustinje, mnoge je dezorijentirala, poremetila njihovu duhovnu stabilnost. Mnogi pucaju kao osobe i kao zajednice. Nekome je to vrijeme poput odskočne daske za još veću bliskost s Gospodinom. Svi smo pozvani zavapiti Bogu.

Kad mi počnemo vapiti, onda Gospodin zaista otvara putove

„Kao što Izaija viče, govori, kaže: Glas viče u pustinji…. Pozvani smo najprije vapiti, vikati. To znači moliti iz dubine duše. To je molitva koja otvara Nebo! Tako da, i onaj možda koji nema nikakvo iskustvo Boga u svojoj situaciji smrti, nepodnošljivosti, ako otkriva užas u sebi, neka se ne obeshrabri, nego neka počne vapiti Bogu. I onda će mu Bog otvoriti putove. Baš kako kaže Božja riječ: Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu.

Kad mi počnemo vapiti, onda Gospodin zaista otvara putove. Možda nekog čovjeka kojega nismo očekivali, Bog stavi na naš životni put. Mi ga zapravo pronađemo, prepoznamo. Možda je on tu i prije bio, ali nismo ga primjećivali. Ali kad se otvorimo, kad počnemo vapiti, ne mora to biti ne znam što, u riječima. Sjećam se iskustva jednog mladića iz zajednice Cenacolo. Rekao je da se već bio odlučio predozirati. No, prije toga zavapio je Bogu. Rekao je: ‘Ako postojiš, otvori mi put, spasi me!’. Dakle, više nije ni vjerovao da Bog postoji, rekao je: ‘Ako postojiš…’. I našli su ga, spasili. Nakon godinu dana, čuo sam njegovo svjedočanstvo da je otkrio ljubav Božju, da mu je Bog onda stvarno stavio ljude koji su mu pomogli, našao ih je na svom putu. Otvorio mu se put, Bog mu se objavio. I Bog ga je izvukao iz te pustoši, pakla, iz užasa u kojem se nalazio. Važno je da iz one situacije u kojoj se nalazimo, počnemo vapiti Gospodinu. Vikati, da se ne ustručavamo i da Bogu kažemo kratko, jasno što nas opterećuje, da kažemo to iz dubine duše. Bitno je zavapiti, reći to iz dubine duše, iskreno“, ohrabruje don Marinko.

Svećenik uvijek treba biti na raspolaganju za ispovijed, pa ako treba i riskirati svoj život

Takav vapaj kod mnogih urodi i željom za ispovijedi, često i životnom, koju nam je Bog darovao kao milost u zacjeljenju. „Bog nam u sakramentu ispovijedi, po vlasti koju je dao Crkvi, daje odrješenje. Svećenik uvijek treba biti na raspolaganju za ispovijed, pa ako treba i riskirati svoj život. Mi se divimo Majci Tereziji i drugim svecima koji su riskirali život, da bi drugome pomogli. Crkva uvijek na prvom mjesto stavlja spasenje duša. Uz sva druga dobra, ali najveće dobro je život vječni, spasenje duše, vječna sreća. Vječna radost za koju nas je Bog stvorio. Crkva za to uvijek treba biti na raspolaganju. To je naše primarno poslanje – spasenje duša“, ističe don Marinko.

Božić kao svetkovina pun je radosti, topline i slavlja, ali Došašće je ozbiljno vrijeme, kada treba ozbiljno prokopati po sebi, a Božja riječ ukazuje na pustinju. Božiću kao radosti prethodi ozbiljno vrijeme vlastitog propitivanja. A naša radost može biti i lažna, zavaravajuća, površna.

Zašto su djeca radosna? Jer djeca nisu opterećena grijesima

„Čovjek se ne može radovati ako prije toga nije iskusio svoje pravo, istinsko stanje. Jer radost odgovara stvarnosti. Ili bi barem trebala. A naša stvarnost nije sjajna. No, u tu našu stvarnost dolazi Isus Krist. Dolazi Bog. Bog nas voli takve kakvi jesmo. I to onda postaje izvor radosti. Ali najprije se moramo suočiti sa svojom stvarnošću. I zato pokornička, ljubičasta boja u Došašću, otkriva, potvrđuje naše pravo stanje. Kada pričamo s ljudima, vidimo kakvo je stanje u svijetu. A kakvo je stanje u mojoj duši? Ali u to stanje, u dušu, došao je Sin Božji. I to je Radosna vijest! Radost primarno dolazi iz čiste duše. Zašto su djeca radosna? Jer djeca nisu opterećena grijesima. Kad se počnu opterećivati grijesima, ili kad tuđi, grijesi odraslih padaju na njih, njih to počinje dirati, otimati im onu iskrenu, čistu, djetinju radost i osmijeh na licu. Ovo vrijeme nam je na osobit način poticaj da uđemo malo dublje u sebe. I ovo vrijeme treba iskoristiti za biti s Gospodinom. Ući u dubinu svoje duše, otkriti Gospodina i biti s njim“, potiče don Marinko Duvnjak.