Uz adventske stihove i glazbu dan po dan sve smo bliže Božiću. Unatoč životnim prilikama u kojima živimo pokušajmo gledati prema Bogu i Božiću koji je uvijek izvor radosti i utjehe. U serijalu 'Lirika došašća' o Božiću je stihove napisao i Pavao Despot.
Pavao Despot, pjesnik i esejist, rođen je 1936. u Splitu, a umro je 2017. u Zadru. Gimnaziju je završio u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je jugoslavistiku. Bio je profesor u srednjoj ekonomskoj školi u Zadru, a od 1990. radio je u Školskom centru za robni promet i turizam. Od 1975. objavljuje pjesme u časopisima „Marulić“, „Istra“, „Šibenski list“, „Forum“ i „Ognjište“. U knjizi Bijeg, suze iz 2000. objavio je svoje eseje o Kaštelanu, Cesariću, Tadijanoviću, Ivanu Despotu, Matošu, Kamovu, Vinku Nikoliću, Marinkoviću, Kranjčeviću i Vesni Parun. U poeziji je baštinikom hrvatske tradicionalne poetike, ali uz sonet pisao je i slobodnim stihom. Uglavnom je zaokupljen temama univerzalne ljubavi, prirode, domovine, ali njeguje finu liriku nostalgičnih uspomena i molitvenih tonova, nastojeći produbiti svoj odnos prema transcendenciji. Objavio je više zbirki pjesama na književnom standardnom jeziku, a u kasnijim pjesničkim djelima vraća se rodnoj čakavici. Prvu zbirku pjesama ‘Na rubu sna’ objavio je 1986., zbirka ‘Dragulj patnje’ izišla je u Torontu 1989., zbirku Soneti 1994. i Krik oltara s domovinsko-religioznim motivima 1995. U sonetu ‘Pismo pred Božić’ iz 1979. obraća se svome bratu u tuđini: naviru sjećanja iz djetinjstva, slike iz davnih mladih dana o zajedničkim doživljajima Božića i božićnih blagdana. A onda se javlja, dok nastoji bratu sročiti pismo, velika bol jer godinama nisu Božić i božićne blagdane provodili zajedno i bili skupa. Pjesnik u svojem sonetu rabi tradicionalni hrvatski dvanaesterčaki stih.
Pismo pred Božić
Uvijek pred Božić naviru, brate,
sjećanja; slike iz djetinjstva niču.
Srcu se najednom krila snažna vrate;
ono opet sluša svetu, toplu priču:
– …Pa kada vam majka ode jednog dana,
svakom koji prođe preko našeg praga
vi nemojte kriti; molitva je hrana
i zavjet, i ljubav, uspomena draga… –
Bol me grabi, brate, dok ti sročim pismo
da znaš kako jako srce moje tuče!
Za nama je mnogo tužnih ljeta… Nismo
na Božić mi davno skupa bili… Muče
mene brige… Krv moja, dođi, mi smo
Betlehemu nekad hrlili kod kuće…