Čitava povijest čovječanstva povijest je u kojoj Bog govori čovjeku jer mu se želi otkriti i jer ga ljubi. To je trajna i temeljna poruka, aktualna i dragocjena, danas i uvijek. Čašćenje Blažene Djevice Marije stavimo danas u kontekst Božjeg divljenja i Božjeg raspoloženja prema čovjeku.

Započnimo pričom o prijateljstvu

Knjiga Postanka bilježi kako se Bog zadivio nad svim onim što je stvorio. Djelo stvaranja dar je Božje ljubavi i prijateljstva. Bog je ogrnuo čovjeka i njegovo potomstvo ljubavlju i svojim životom. Rajski vrt slika je prijateljstva Boga i čovjeka. No odmah na početku rađa se sumnja koju đavao unosi u srca prvih ljudi i dovodi ih do zabune da pogrešno razumiju Božju ljubav. To pogrešno razumijevanje Božje ljubavi rađa u čovjeku misao da ga Bog želi spriječiti da živi, da ga njegove zapovijedi potiskuju i ograničavaju. No već i tada Bog u edenskom vrtu traži čovjeka: Adame, gdje si? I nakon čovjekova grijeha ne odriče ga se i ne ostavlja samog. Bog ne dopušta svom najvišem stvorenju da uđe u goli svijet slomljen i izgubljen. 

Hod prema ponoru

Čini se da ponekad povijest žuri prema ponoru te se sve slijeva u slijepe uličice iz kojih više nije moguće izići. Zlo se uvijek iznova pojavljuje. Možemo li početi iznova? Je li moguće da tijek događaja pronađe svoj smjer prema dobru? Česta su vremena u kojima je čovjek rušio vrt koji mu je povjeren i u kojem je mogao pronaći svoju sreću. To se događalo u početku, događa se neprekidno, pa i danas, u skladu s onom dinamikom koja je osnova ljudskog života i koja se iznova ponavlja u iskustvu grijeha.

Novi početak

Ljudska se povijest ne može promatrati samo polazeći od iskustva zla i grijeha, jer je sav čovjek i njegova povijest u Božjim rukama. Bog ispravlja krive puteve kojima čovjek odabire hodati. Sam ulazi u ljudsku povijest i preobražava ju čineći sebe žrtvom u obnovi saveza s čovječanstvom. Nova priča započinje onog trenutka kad Bog, odlučujući o utjelovljenju, po Mariji, Djevici iz Nazareta, počinje ozdravljati prekid saveza koji se dogodio kao posljedica prve izdaje u rajskom vrtu. Ljudska povijest dobiva novi smjer.

Po Marijinu „evo me“ Bog obnavlja svoju ljubav prema čovječanstvu i kaže: počnimo ispočetka. Privilegija koja je dana Mariji da bude majka Otkupitelja nije samo privilegija dana njoj, već najava da ju Bog nudi svima, svakome od nas, želeći sa svakim čovjekom obnoviti izdani savez. 

U našem životu i našoj ljudskoj povijesti Bog doseže do nas jednako kao što je to učinio s Marijom. Doseže nas u našem osobnom i obiteljskom životu, koji je možda još uvijek u neredu. Dolazi do nas s radošću poziva da nas ohrabri i učini sretnima jer možemo započeti iznova.

Bog svoja obećanja ne gazi i ne zaboravlja. On želi učiniti onaj delete tolikih beskorisnih poruka i riječi koje nas ugrožavaju i unose strah.  Poziva nas da se ne bojimo čak i onda kad ne razumijemo što se događa i nismo u stanju vidjeti njegovo djelovanje i njegovu blizinu u vlastitu životu. Jedno je sigurno: što se više odričemo svoga, to će vam Bog više ponuditi ono što je njegovo.

Dva načina Božjeg praštanja

Dva su načina na koja nas Bog spašava i obnavlja savez prijateljstva: opraštajući nam grijehe koje smo učinili i pomažući nam da druge ne činimo. 

Bog nam oprašta grijehe; iako je po grijehu prvih ljudi čovjek ranjen ljagom istočnoga grijeha, Bog po Mariji, već od njezina bezgrešnog začeća, šalje čovjeku poruku praštanja i ljubavi po svome Sinu žrtvovanom na drvetu križa. Koliko smo puta tu veliku Božju ljubav darovanu nam u Isusu Kristu iskusili u sakramentu pomirenja doživjevši potpuno oproštenje grijeha koje smo učinili!

Bog nam pomaže da ne činimo druge grijehe. U Poslanici sv. Jakova čitamo: „Neka nitko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje.’ Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga“ (Jak 1,13). Potaknut tom istinom, papa Franjo promišljajući o molitvi Očenaša, u kojem molimo „ne uvedi nas u napast“, razlažući Božji odnos prema napasti, grijehu i čovjeku, predlaže moliti „ne napusti nas u napasti“. Bog je onaj koji se uvijek bori za nas, a ne protiv nas. On je Otac. Ne ostavlja nas same, nego se u Isusu očituje kao „Bog s nama“, sve do krajnjih granica.

Naša se utjeha nalazi u Božjoj prisutnosti i u trenutcima kad nismo u stanju bdjeti. U trenutku tjeskobe u Maslinskom vrtu Isus traži od učenika da ga ne napuste, da s njim mole, no oni spavaju. Isus bdije. Kad se čovjek nalazi u kušnji, Bog bdije.

Sveta Terezija pjeva o Božjoj milosti koja unaprijed prašta, kao i sveti Augustin kad tumači da Božja milost i milosrđe ne oprašta samo počinjene grijehe, već i sve zlo koje čovjek još nije učinio.

U buli proglašenja Jubileja milosrđa papa Franjo napisao je: „…neka nas prati slatkoća njegova pogleda kako bismo svi mogli ponovno otkriti radost Božje nježnosti“ (Misericordiae Vultus, br. 24). S Marijom, i poput Marije, zahvaljujemo danas na milosrdnom Božjem pogledu. Kao Crkva, molimo: „Zdravo Kraljice, Majko Milosrđa!“ Marijin život navještaj je da je Bog samo milosrđe i da je Božja milost veća od grijeha i ljudske slabosti.

Božja milost po Mariji

Časteći Mariju, svoje osjećaje i život priklanjamo i sjedinjujemo s Božjim osjećajima i Božjim pristupom stvorenju. Marija je slika istinske vjernice, koja se povjerila Bogu i vjerovala onome što joj je Bog rekao. Marija je žena koja je živjela u dubokom zajedništvu s Bogom. Usred životnih kušnji, poteškoća i izazova koje čovjek doživljava u sebi i oko sebe u Mariji, bez grijeha začetoj,  promatramo milost Božju koja je veća od grijeha.

Dopustimo se očarati Božjim prijateljstvom koje zrači po Mariji i iz Marije. Ona nam ostavlja primjer za nasljedovanje. Ona je naš uzor za sveti život. Žena u potpunosti Božja i u potpunosti svoga vremena, i svakog vremena. Ona je majka i sestra onih koji su na putu i koji tragaju za smislom i istinom. Neka nam ona svojim zagovorom olakša potpunije prihvaćanje Riječi koja je sposobna obnoviti naš savez i naše prijateljstvo s Bogom.

Pod njezinom zaštitom, tražimo utočište, u nadi da ćemo baštiniti radost i slavu izgubljenog rajskog vrta zajedno s njom i njezinim Sinom, raspetim i uskrslim, koji živi i vlada zauvijek.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.