Danas želim progovoriti o stavovima onih koji neizmjerno ljube Boga. Njihov stav je takav da im je Isus prije svega. Svatko bi trebao imati takav stav i to ne samo u došašću, nego svaki dan jer svaki dan očekujemo dolazak Isusa u slavi.

Ako trebaš svaki dan ići na ispovijed, idi! Grijeh u kojem živiš i koji ne ispovijedaš uništava te! Oduzima radost! Ovo su teške riječi, znam. Ali bez napominjanja, nema obraćenja. Sveti Ivan nije opominjao ljude zbog zloće ili ljutnje. On je opominjao ljude da se vrate Bogu, da od musavih grijehom postanu čisti ljudi i dionici svadbe Jaganjčeve. Sveti Ivan morao se često pitati: “Što će biti s ljudima koji tonu u svojim grijesima, koji žive kao da Bog ne postoji?” To je stav svakoga tko ljubi Boga. U ovom došašću i ti primi takav stav: briga za drugoga, samo da se spasi, jer što će s njim biti ako ostane u grijehu? Drugi stav koji je doduše prvi je tvoje osobno obraćenje. Bez spoznaje vlastite grješnosti i potrebe za Božjim milosrđem, nikada nećeš u svojem srcu osjetiti zanos za Bogom i za spasenjem drugih ljudi.

Čitamo u evanđeoskom izvješću kako je Ivan živio u pustinji. Tu je bio proročki glas. “Glas koji viče u pustinji”. Hodao je pomalo čudno obučen. Ne znam kako su reagirali na njega njegovi najbliži: dugačka kosa, malo čudna odjeća, nikakva prehrana. Ipak je Ivan dolazio iz dobre, svećeničke obitelji. Njegovi su roditelji služili Bogu. On je u svojem rođaku prepoznao Spasitelja – Jaganjca Božjeg. Dok su bili mlađi, sigurno su se viđali i provodili vrijeme zajedno, kako to bude u svakoj rodbini. No Ivan u svome rođaku prepoznaje Sina Božjega – obećanog Mesiju. To bi meni teško palo. Poznam svojeg rođaka Radeka, ali kako bih u njemu mogao prepoznati Mesiju? To je još jedan stav za došašće. U svojim najbližima prepoznajmo Boga. U najmanjim stvarima prepoznajmo Božju prisutnost kako ne bismo padali u grijeh.

Ivan je glas koji viče u pustinji. To nas podsjeća na Knjigu Postanka. Rečenica glas koji viče u pustinji u Svetom pismu pojavljuje se na još jednom mjestu. Abraham nije mogao imati djece sa svojom ženom Sarom, no imao je sina s Hagarom. Kada je Sara začela svog sina Izaka, odlučila je ukloniti iz kuće Hagaru i njezina sina Išmaela. Hagara je sa sinom pobjegla u pustinju. Sve što su ponijeli sa sobom bili su ćup vode i malo kruha, no toga je brzo nestalo. Smrt je bila neizbježna. Dijete je vikalo i plakalo. Tada je došao anđeo Gospodnji i rekao da je Bog čuo viku onoga koji plače u pustinji te će se zato smilovati.

Ivanov je vapaj zapravo vika onoga koji plače. Upravo tako Ivan Krstitelj kaže za sebe. Možda zbog toga vrijedi uzeti ga za vodiča jer smo često bespomoćni i izgubljeni. To su takvi trenutci gdje ničega nema, samo vika i plač jer je pusto. Na takvom mjestu treba ostati. Anđeo Gospodnji ima pomalo čudan način djelovanja jer dolazi kada nestaju voda i kruh. To je simbol naše ograničenosti kada više ne računamo na sebe. On prije toga ne dolazi. Trebamo ostati na mjestu koje je naša pustinja. To je prazno mjesto. Ivan je taj koji plače zbog grijeha drugih. Kakav bi trebao biti naš stav? Teško nam je, borimo se s našom pustinjom, ali Bog će se pobrinuti za nas. On nam daje svoje Tijelo i Krv. Daje nam život. Trebali bismo biti tužni zbog onih koji odbacuju Božju prisutnost. Izabiru grijeh. To je upravo stav onoga koji plače. Svi stavovi svode se na želju za spasenjem drugih.

Naravno, ja sam prvi na popisu musavih grješnika, ali dajem sve da budem s Gospodinom po cijenu svakodnevne ispovijedi. U propovijedima često naglašavam kako sebi pomoći. Danas želim staviti naglasak na pomoć drugima. Ali ne u materijalnom smislu, nego u duhovnom. Želim postati “čudak iz pustinje” koji se hrani slabom hranom, ali ne želim prestati vikati: “Obratite se!” Izbacite iz sebe grijeh po grijeh u sakramentu ispovijedi! Isus dolazi.