Može biti da pojam siromaštva pripada subjektivnom osjećaju, ali to ne mijenja činjenicu da je naša zemlja u vrhu Europske unije po broju osoba u riziku od siromaštva. Statistike pokazuju kako u siromaštvu žive svi s nižim prihodima od 2.710 kuna, a takvih je u Hrvatskoj samo među umirovljenicima više od 700 tisuća, odnosno njih 61 posto. Svaki četvrti Hrvat živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Kada su u pitanju osobe starije od 65 godina, riječ je o svakom trećem stanovniku. Posebno su ugrožena jednočlana kućanstva u kojem žive starije žene.

Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, stopa rizika od siromaštva prošle godine iz starije iznosila je 18,3 posto. Međutim, za osobe od 65 godina ona se penje na još viših 28 posto, pri čemu je više žena, što znači da je gotovo svaki treći umirovljenik siromašan. Kada siromaštvu pridodamo i socijalnu isključenost, postotak se penje na 24,8 posto građana Hrvatske.

Izvor: Državni zavod za statistiku

Izvor: Državni zavod za statistiku

Princip osnaživanja kao borba protiv siromaštva

Kada govorimo o prinicipima rada s ljudima koji žive u siromaštvu, nameće se prije svega pristup osnaživanja, kao jedan od ključnih suvremenih koncepata na kojem se temelji današnja teorija i praksa socijalnog rada koji kao struka predstavlja značajnu ulogu u brobi protiv siromaštva. U najširem smislu osnaživanje predstavlja višedimenzionalni koncept koji se odnosi na: (1) filozofski pristup koji se temelji na promociji pozitivnih snaga, kapaciteta, mogućnosti, kompetencija, vrednota, nada, otpornosti te resursa pojedinaca, obitelji i zajednice; (2) vođenje procesa koji uključuje donošenje odluka i akcija za promicanje promjena i dobrobiti pojedinaca, obitelji, grupa i zajednica te (3) ishod, odnosno krajnji rezultat postignute razine osnaživanja. Pregledavajući literaturu o osnaživanju, mogu se razlučiti dva temeljna pravca razumijevanja tog pristupa. Jedan pristup stavlja u fokus individualno osnaživanje koje se odnosi na osobnu razinu života pojedinca i oslanja na osobne snage i resurse za suočavanje sa životnim problemima, poteškoćama ili izazovima. Ono uključuje osnaživanje osobne slobode, samopoštovanja, samoodređenja, samoučinkovitosti, kompetencija i osobne odgovornosti pojedinca.

Drugi pristup u fokusu ima kolektivno ili društveno osnaživanje. Ono se odnosi na osnaživanje organizacija, zajednica ili društva u cjelini te naglašava važnost kolektivnih procesa i društvene promjene. Također, ono podrazumijeva aktivno sudjelovanje svih dionika u donošenju odluka, podršku među korisnicima, jačanje kapaciteta i resursa grupa (od interpersonalnih odluka do masovnih političkih akcija) te socijalnu odgovornost. (Kletečki Radović, 2008.)

Crkva siromašnih

Oslanjajući se na biblijsko vrednovanje siromaha, Crkva je od samog svojeg početka bila Crkva siromašnih i Crkva za siromahe, štiteći neotuđivo dostojanstvo siromaha, njihovu povezanost s Božjim kraljevstvom i otajstvom Kristova otkupljenja, piše u svojem članku Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, doc.dr.sc Tomislav Kovač. Povijest Crkve uistinu obiluje sveticama i svecima, poznatim i nepoznatim svećenicima, redovnicima i vjernicima laicima koji su svoj život posvetili brizi za potrebite. Poseban su doprinos u tome dali redovnički, naročito prosjački redovi, živeći u vlastitom pozivu duhovnu i socijalnu dimenziju evanđeoskog siromaštva.

Poznato je koliko je sveti Franjo Asiški ljubio siromahe, njima služio i s njima se poistovjećivao. Siromaštvo je za Franju bila najveća krepost, u kojoj je gledao poosobljenje samoga Krista.

Poverello iz Asiza odnosio se prema siromaštvu kao prema svojoj zaručnici, koju je opjevao kao »Gospođu Siromaštinu« (Madonna Povertà). Tako je i sveti Dominik zahtijevao od svoje subraće da se odreknu materijalnih posjeda kako bi stekli slobodu u propovijedanju. Dok je vladala velika glad u Španjolskoj, osnivač Reda propovjednika razdijelio je sav svoj imutak i odjeću siromasima, prodao je čak i svoje vrijedne knjige kako bi im novčano pomogao, rekavši:

Kako bih mogao učiti iz mrtvih koža životinjskih, kad živi ljudi umiru od gladi?

Posebnu brigu za siromašne iskazivao je također blaženi Augustin Kažotić, koji je i sam, kao zagrebački nadbiskup, živio vrlo skromno i ponizno. Nerijetko su poglavari samostana znali i liturgijske predmete, uključujući zlatne kaleže, prodati kako bi pripomogli potrebitima. Sveti Vinko Paulski siromahe je uspoređivao sa samim Kristom, koji se i sam rodio siromašan i siromašne odabrao sebi za učenike. Za svetog Vinka, služenju siromasima treba dati prednost pred svime, pa čak i pred molitvom

“Kad ostavite molitvu da izađete u susret nekom siromahu, sjetite se da je to također služba koja se iskazuje Bogu. Ta ljubav je veća od bilo kakvih propisa i njoj mora sve težiti. “

Bliže našem vremenu, nesebično služenje blažene Majke Terezije u Indiji, gdje je skrbila za “najsiromašnije od siromašnih”, pobudilo je divljenje cijelog svijeta. Kroz svoje trajno dijakonijsko i karitativno djelovanje na službenim ili individualnim razinama, kroz rad mnogih redovničkih kongregacija i laičkih udruga, kao i biskupijskih i župnih Caritasa, Crkva se očituje kao velika zajednica ljubavi“.

Majka Terezija / Foto: Memorial House of Mother Teresa

„Pružena ruka je znak koji izravno upućuje na bliskost, solidarnost i ljubav… Ova pandemija stigla je iznenada i zatekla nas nespremne, izazvavši snažan osjećaj zbunjenosti i bespomoćnosti. No, siromašnima se nikada nije prestalo pružati ruku. Time dajemo svjedočanstvo da smo spremni prepoznati siromaha i pružiti mu pomoć kad mu je potrebna… Ovaj trenutak kroz koji prolazimo poljuljao je mnoge naše sigurnosti. Osjećamo se siromašnijima i slabijima jer smo iskusili osjećaj vlastite ograničenosti i doživjeli da nam se ograničavaju slobode. Gubitak posla, nemogućnost susretanja dragih nam osoba, kao i izostanak uobičajenih međuljudskih odnosa iznenada su nam otvorili oči za horizonte koje smo odavno prestali primjećivati uzimajući ih zdravo za gotovo.“, ističe Papa u svojoj poslanici prigodom Svjetskog dana siromaha. 

Tko je danas siromašan?

Teško je danas definirati što je siromaštvo i tko sve pripada među siromahe. U ekonomskoj sociologiji siromaštvo se obično dijeli na apsolutno, relativno i subjektivno siromaštvo. Međutim, posljedice siromaštva nisu samo materijalne naravi nego i duboko egzistencijalne: osim što ugrožava i obezvrjeđuje ljudsku osobu, siromaštvo je često psihički i društveno razara. Pod apsolutnim siromaštvom misli se na krajnji oblik ekonomskog i materijalnog siromaštva, kojim su najviše pogođene nerazvijene zemlje ili zemlje Trećega svijeta, gdje većina ljudi i cijele populacije nemaju ni najosnovnije uvjete i sredstva za dostojanstveni život: preživljavaju u potpunoj bijedi, u oskudici hrane i vode, bez osnovnih stambenih, higijenskih i zdravstvenih uvjeta, lišeni mogućnosti obrazovanja i rada, izloženi endemskim i drugim bolestima, često su žrtve autokratskih režima i korumpiranih vlasti.

Smatra se da godišnje u svijetu od krajnjeg siromaštva umire 18 milijuna ljudi, svaki dan 50 000, među kojima 29 000 djece mlađe od pet godina.

Međutim, dok je u svijetu apsolutno siromaštvo, ipak, u polaganom opadanju, uvelike raste relativno siromaštvo, naročito u razvijenijim zapadnim zemljama i Europi. Relativnim siromaštvom obuhvaćeni su ljudi koji se nalaze na minimumu prihvatljivog životnog standarda nekoga društva. Subjektivno siromaštvo odnosi se pak na subjektivan osjećaj pojedinca ili obitelji koji – uspoređujući sebe s drugim građanima, osobito s višim slojevima društva ili s bogatij im zemljama – sebe doživljavaju siromašnima, iako objektivno to možda nisu.

Posljedice siromaštva

Uz materijalno siromaštvo uvijek se vezuje društvena marginaliziranost i isključenost, osjećaj bezvrijednosti, samoća, strah i očaj; dolazi do krize i sloma obitelji, do porasta nasilja, delinkvicije, raznih ovisnosti (o alkoholu, drogi, kocki), patoloških i drugih bolesti. U vremenu tolikih tehnoloških mogućnosti i gomilanja bogatstva, globalno siromaštvo je, kako često kaže papa Franjo, “sablazan” našega vremena. Drugi ga nazivaju “mrljom na savjesti čovječanstva”.

Izazovi koje siromaštvo stavlja pred Crkvu u kontekstu nove evangelizacije doista su brojni i različiti. Vidjeli smo da siromaštvo nije samo materijalna nego također moralna, egzistencijalna, duhovna i teološka kategorija. Siromah je svaka osoba koja pati, koja je povrijeđena u svojem ljudskom dostojanstvu, koja je isključena, iskorištavana ili progonjena, koja vapi za susretom i spasenjem. Crkva, dakako, ne može sama odgovoriti na sve potrebe današnjeg siromaštva, ali u dijalogu i suradnji s ostalim društvenim i državnim institucijama može dati svoj specifičan doprinos koji je pokrenut evanđeoskom ljubavlju prema bližnjemu (usp. EG 238–241).

 Siromaštvo Crkvu trajno poziva da preispita svoju narav i poslanje.

Međutim, problem siromaštva u svojoj biti nikada se neće moći riješiti bez novih odnosa među ljudima, odnosa koji, za kršćanina, svoj uzor i nadahnuće nalaze u otajstvu trojedinoga Boga i Kristova utjelovljenja, odnosima obilježenima sebedarjem, odreknućem i zajedništvom. Uistinu, siromah ne smije biti sveden na društveni problem ili statistički broj. On je osoba s imenom i prezimenom, s vlastitim licem i poviješću, koja zaslužuje pozornost i prijateljstvo. On nije samo objekt moralnog djelovanja nego prije svega subjekt Božje i kršćanske ljubavi, subjekt evangelizacije koji je i sam kadar postati evangelizator. Siromah je na svojstven način sakrament Krista i sakrament spasenja. (usp. EG 198).

Isusova pomalo zaprepašćujuća riječ – da ćemo siromahe uvijek imati sa sobom (usp. Iv 12,8; Pnz 15,11), kao da objavljuje providonosnu ulogu siromaštva. Naime, siromaštvo je trajna opomena na savjesti čovječanstva, a siromah osoba koja nam otkriva pravu dimenziju naše humanosti ili nehumanosti. Poslanje Crkve u novoj evangelizaciji možda je upravo u tome: vratiti ljudsko lice raščovječenom čovječanstvu te povjerenje u Božju brigu i ljubav za sve ljude.