Na misama u našim crkvama danas se nosi liturgijsko ruho bijele boje. Današnja je svetkovina nastala na kraju jubileja 1925. godine, kada ju je ustanovio papa Pio XI. enciklikom “Quas primas” i slavila se u mjesecu listopadu. Izvorna ideja ustanovljenja svetkovine bila je borba protiv liberalizma, kojega je papa izričito osuđivao te je enciklikom katolicima, među ostalim, naloženo da Kristovo Kraljevstvo ostvaruju težeći koliko je moguće idealu uspostave katoličke države. U enciklici se izričito naglašava da je cilj uspostave ove svetkovine borba protiv ateističke i sekularne države, koju je papa Pio XI. smatrao pošašću svoga vremena. Naglašava se potreba da kršćani prihvate Krista kao svoga jedinoga vladara te ga se proglašava Kraljem svega svijeta.

Danas svetkovinu Krista Kralja shvaćamo u malo širem kontekstu. Time što je stavljena na sam kraj liturgijske godine, jasno se želi istaknuti da je Krist jedini Gospodar povijesti i vremena, Alfa i Omega, Početak i Svršetak, te da svako stvorenje samo u Njemu pronalazi svoj istinski smisao. Kasniji su pape tumačili da je Krist doista Kralj, ali više u duhovnom smislu, dakle Njegovo Kraljevstvo, kako sam kaže u evanđeljima, nije od ovoga svijeta. Njegov je početak i svršetak u Bogu, i ne održava se silom ili oružjem već snagom Duha Svetoga, a raste po istini i ljubavi.

Njegovi su podanici pozvani živjeti u ljubavi sa svojim bližnjima, po blaženstvima te prihvatiti svoj križ i odreći se samih sebe. To je Kraljevstvo, iako prvenstveno duhovne naravi, ipak već sada i ovdje na zemlji prisutno među nama krštenicima, te će biti dovršeno na kraju vremena kada će Krist kao Sudac doći i suditi žive i mrtve. Svi smo stoga pozvani činiti sve što možemo kako bi se ono već sada među nama ostvarivalo.

I Drugi vatikanski sabor u svojoj Konstituciji “Gaudium et spes” naglašava da je Kraljevstvo Božje već sada otajstveno prisutno među nama te će biti dovršeno Kristovim drugim dolaskom. Sabor je naglasak s političkog i društvenog značenja svetkovine, koje joj je dao papa Pio XI., premjestio na više duhovni i eshatološki smisao, te ju je premjestio s izvornog datuma slavlja posljednje nedjelje u listopadu, na sam kraj liturgijske godine, u mjesecu studenome. Time svetkovina proslavlja Krista kao Gospodara vremena i povijesti, Onoga s kojim sve počinje i u kojemu će se sve konačno dovršiti.