Situacija s kojom se sada susrećemo je bez presedana, i to nije pretjerivanje, prenosi Sam Guzman s portala Catholic Gentleman. Čak i u prošlim vremenima, kada bi velike pošasti napadale dijelove zemlje, obično su bile izolirane na određenom mjestu. Čak i kad je cijela Europa podlegla Crnoj smrti, to je bilo daleko od globalne pandemije. Niti smo navikli na tako drastične reakcije svjetskih čelnika, koji sada poduzimaju mjere za suzbijanje virusa koji je rijetko viđen u modernom svijetu. Ovo je za nas šokantno. U usporedbi s prošlim vremenima, naši su životi obično sigurni, dobro kontrolirani i bezbolni. Vrijeme reguliramo s klima uređajima i centralnom toplinom. Kupujemo u supermarketima opskrbljenim toliko raznolikih proizvoda. Možemo birati između restorana koji nude bezbrojne okuse i kuhinje kad odlučujemo što ćemo jesti za večeru. Komuniciramo diljem svijeta u djeliću sekunde našim digitalnim uređajima. Čak se i glavobolja može otjerati s nekoliko tableta za smanjenje boli. Dakle, nismo navikli na to kad stvari izmiču kontroli ili kad nam se na trenutak oduzmu mnoge moderne pogodnosti. Ispunjava nas neizvjesnošću i dubokom tjeskobom. Ali istina je da ne kontroliramo svijet ni približno onoliko koliko mislimo da kontroliramo. Iako bismo željeli vjerovati da možemo predvidjeti i spriječiti sve katastrofe, to jednostavno nije istina. Iluzija kontrole se ruši. 

Gospodar Oluje

Naša bi se država mogla usporediti s evanđeoskim izvještajem o učenicima na Galilejskom jezeru usred zastrašujuće oluje. Oni su bili ribari koji dobro poznaju more. Čitav život proveli su u vodi i nisu im bila nepoznata brzo mijenjajuće vremenske prilike. Pa ipak, čitajući evanđeosko izvješće, čini se da je čak i ove iskusne mornare zateklo nasilje ove oluje. Usred padajućih valova i grizućih vjetrova jednostavno su izgubili kontrolu. To im se nikad nije dogodilo.

Učenici su kao ribari navikli biti samouvjereni na vodi, gospodari sebe i svog plovila. Šok iznenadne bespomoćnosti učinio ih je prestravljenima i naizgled na nekoliko centimetara sigurne smrti. Da stvar bude gora, njihov je Učitelj tijekom svega toga spavao.

Kako je to uopće bilo moguće? Možda to govori o dubokoj fizičkoj iscrpljenosti koju je Isus osjećao nakon služenja nebrojenom mnoštvu. Ili ih je možda jednostavno testirao. Nemoguće je znati sa sigurnošću. Ono što znamo je da su ga prestravljeni učenici probudili u očaju. “Zar te nije briga što ćemo uskoro umrijeti?” vrištali su u očaju zbog zavijajućih vjetrova. I u tom trenutku Isus ustaje. Bez riječi je ustao u svom svom veličanstvu i autoritetu. S punom snagom svoje stvaralačke riječi, iste one riječi koja je stvorila temelje zemlje, Isus vapi, raširenih ruku poput Mojsija pred Crvenim morem: “Utihni, umukni!” I odmah su se vjetrovi i valovi pokorili, prestajući udarati po lađi. Iščezli su pred likom Gospodina.

Učenici su zanijemili. Zamišljam ih kako Ga gledaju, raširenih usta i raširenih očiju. Zamišljam da su jednostavno očekivali da se probudi i odradi svoj dio posla kako bi sigurno plovio brodom do obale. Jednostavno su željeli dodatni par ruku na palubi. Ali oni nisu očekivali ovaj prikaz moći – i bojali su se. Tko je bio taj čovjek koji je mogao zapovijedati prirodi jednako lako kao što je čovjek zapovijedao ukroćenoj zvijeri? Kakav je autoritet posjedovao? Možda su im se poznate riječi iz Postanka vratile u misli o Bogu koji je sve mogao učiniti jednostavnim fiatom. Morao je samo reći, “neka bude”, i to bi bilo učinjeno.

Nalazimo se usred globalne zdravstvene krize. Mnogi su izgubili svaku vjeru u naše političke i vjerske vođe, a neki su i bijesni, frustrirani i uplašeni. Najviše od svega, mnogi su ispunjeni tjeskobom rođenom iz neizvjesnosti. Hoću li izgubiti posao? Koliko će ovo trajati? Hoću li biti zaraženi ja ili oni koje volim? Hoćemo li ponovno biti odsječeni od iscjeljujuće milosti sakramenata? Ova i druga pitanja nas muče.

 Sjetimo se da unutar svake krize postoji poziv. To je poziv na obraćenje, poziv na pokajanje. Jer Bog ne želi našu utjehu ni približno onoliko koliko želi naše obraćenje.

Ne želi da imamo lak život onoliko koliko želi da se slomljena srca vratimo njemu. Želi našu zrelost, naš rast u svetosti, naš duhovni razvoj daleko više nego što želi našu vremensku sigurnost. Čak štoviše, On želi da napustimo svoje grijehe i zloću. Činili smo svako zamislivo zlo i desetljećima osobno i kolektivno tresli šakom u lice Božje. Toliko smo otupjeli od ove stvarnosti da je jedva shvaćamo. Ovo je teško vrijeme, ali ujedno je i prilika. Prilika je to da ispitamo svoj život, savjest i prioritete. To je prilika da pogledamo u nebesa i zazovemo Boga svim srcem. Poput učenika, i mi svojim molitvama moramo probuditi snagu svoga Učitelja, Isusa Krista. On jedini može smiriti naša srca, izliječiti nas i spasiti nas, sada i uvijek. Napuštajući svoje iluzije kontrole i prepuštajući se njegovoj milosti, pronalazimo mir. Ne gubimo onda ovu priliku. Učinimo to srcem. Postimo prema van, ali i prema unutra. Prihvatimo izazov koji nam je Bog postavio, nastojeći napustiti plitkost i površnost da bismo rasli u duhovnoj dubini i zrelosti. Pomolimo se intenzivno, iskreno se pokajmo, a nadasve zahvaljujmo za sve. Jer ovo je volja Božja za nas. Da, ova je kriza samo poziv na povratak u Očevu kuću. A jedini način za postizanje mira u ovo doba je povratak kući.