Glas Koncila objavio je dirljivu reportažu autora Vlade Čuture o obitelji novoimenovanog križevačkog vladike Milana Stipića. Uz dopuštenje uredništva prenosimo je u cijelosti.

Za hrvatsko i šire podneblje valja napomenuti da najviše vjernika u Katoličkoj Crkvi prakticira latinski obred, a drugi je bizantski, odnosno bizantsko-slavenski koji pripada Križevačkoj eparhiji ili biskupiji.

Prema liturgijskoj predaji u Katoličkoj Crkvi prakticira se više obreda. Među njima su latinski obred (rimski, ambrozijanski u Milanu i nekim redovničkim zajednicama), zatim bizantinski, aleksandrijski ili koptski, sirijski, armenski, maronitski, kaldejski i drugi. Za hrvatsko i šire podneblje valja napomenuti da najviše vjernika u Katoličkoj Crkvi prakticira latinski obred, a drugi je bizantski, odnosno bizantsko-slavenski koji pripada Križevačkoj eparhiji ili biskupiji. Tako Katolička Crkva na tom teritoriju diše plućima Istoka i Zapada. Križevačka eparhija osim Hrvatske obuhvaća vjernike koji žive na području Slovenije i Bosne i Hercegovine.

Terminologija je izazov i teolozima

Terminološki u puku se često čuje »grkokatolik« ili »rimokatolik« pa ponekad i iz usta teologa čuju se riječi »mi katolici i oni grkokatolici«. Katolici su i jedini i drugi, sa svojom tradicijom, vlastitošću, svojim kanonskim pravom. U Hrvatskoj ima dvadesetak tisuća vjernika koji pripadaju Križevačkoj biskupiji ili eparhiji, a po nacionalnoj strukturi uz Hrvate vjernici su još Rusini i Ukrajinci, ali i ostali raznoga podrijetla i nacionalnosti koji dolaze iz različitih zemalja kao što su Slovačka, pa čak i vjernici iz bliskoistočnih zemalja koji su kao kršćani došli i nastanili se u Hrvatskoj ili susjednim zemljama. Novoimenovani biskup ili vladika Milan Stipić, kojemu je ređenje zakazano za subotu 17. listopada, premda je kršten 1991. u crkvi sv. Franje u Lipiku po latinskom obredu koji ima po pokojnom otcu Vladislavu, po majci Vesni izabrao je bizantsko-slavenski obred. Majka Vesna rođena je u Bosanskom Novom 3. ožujka 1956. u obitelji Oljača. U rodnom mjestu završila je osnovnu i srednju školu, ondje se zaposlila i upoznala svoga budućega supruga Vladislava Stipića koji je rođen u Hrvatskoj Dubici na Novu godinu 1953. Zanimljivo je da je Vladislav dobio ime po župniku koji ga je krstio, pokojnom Vladislavu Tomasu. Vesna i Vladislav vjenčali su se 1. srpnja 1978. u Bosanskom Novom.

»Jedan od mojih sretnijih trenutaka u životu bio je kad nam se u obitelji rodilo dijete, naš sin Milan«, svjedoči majka Vesna, koja živi sama u Lipiku. »Jasno da je radost rođenje svakoga djeteta, ali kao roditelj prvo je dijete uvijek iščekivanje, nepoznanica radosti, jer tada sam imala 22 godine. Tri godine nakon toga, ponovno s puno radosti, rođena je i kći Ivana, te kasnije naša mezimica Lidija. Premda smo živjeli skromno u materijalnom smislu, imali smo veliko bogatstvo ljubavi unutar svoje male obitelji. To je bilo naše blago i naše bogatstvo, djeca i međusobna ljubav.«

Vlado Čutura/Glas koncila

Ponosna na svojega sina križevačkoga biskupa Milana, majka Vesna ističe da je u Bosanskom Novom postojala, a i sada postoji mala katolička crkva u kojoj se misa slavila samo za velike blagdane, a svećenik je dolazio iz drugoga grada. »Po dolasku često je dolazio u naš dom. Na taj način bili smo povezani s Crkvom, a naša vjera i molitva održavali su nas u povezanosti s Bogom.« Opisujući stanje u sredini u kojoj su živjeli, napominje da su morali gotovo u ilegali ispovijedati svoju vjeru jer sredina nije prihvaćala religiozne ljude, jednostavno zajednici nisu odgovarali. Posebno se prisjeća zgode vezane za Milanovo djetinjstvo: »Kad je krenuo u prvi razred osnovne škole, jedan dan je u školu otišao s lančićem oko vrata na kojem je bio privjesak s križem. Nakon toga me je učiteljica pozvala na razgovor i savjetovala da to više ne nosi jer da to smeta drugoj djeci. To je samo jedan od detalja, a može se navoditi i više sličnih primjera. Osobno smo vjerovali, nosili svoju vjeru i prenosili je na djecu.« Nedugo nakon toga obitelj Stipić preselila se 1986. u Lipik, u prelijep gradić u Slavoniji s puno povijesnih znamenitosti, prirodnoga blaga poput ljekovite vode, zatim mineralne vode, poznatih lipicanaca.

Župnik, otac i brat

»U Lipiku smo ubrzo upoznali divnoga čovjeka, svećenika Tomu Sruka koji nam je bio ne samo svećenik, nego prijatelj i potpora u svemu što je trebalo. Ondje su nam se krstila djeca, Milan i Ivana, i primila prvu pričest. Napokon smo počeli živjeti normalnim životom, ali nažalost ubrzo se dogodio Domovinski rat u kojem je grad Lipik jako nastradao, počela su stalna granatiranja, za obitelj s dvoje djece život ondje nije bio nikako moguć pa smo kao izbjeglice otišli u Zagreb, gdje su djeca nastavila pohađati osnovnu školu.«

Stipići su dobili posao u Čazmi pa su se ondje i privremeno preselili uz pomoć, kako ističe Vesna, divnih ljudi koji su im dali kuću na uporabu. U Čazmi je Milan primio sakrament potvrde. Kada su se između 1992. i 1993. stekli prvi uvjeti, vratili su se u Lipik. Milan je završio osnovnu školu i otišao u sjemenište na zagrebačku Šalatu, gdje je upisao gimnaziju. Prisjećajući se tih dana, majka Vesna kaže: »Kad je izrazio želju da ide u nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, u sjemenište, vozio ga je otac Vladislav. Pitao ga je: ‘A što ako se ne uspiješ upisati?’ On je odgovorio: ‘Pa postoji u Rijeci takva gimnazija i sjemenište.’ Dakle, bilo je jasno da on to želi. Kad je Milan rekao da želi ići u sjemenište, nismo bili iznenađeni jer je on od malih nogu pokazivao želju i poziv za tim smjerom života.«

Kada ga je Sveti Otac izabrao za biskupa i vladiku, kao majka mislila sam da će mi se srce raspasti. Bila sam presretna, ali i pomalo u strahu jer ta služba sa sobom nosi i veliku odgovornost

Vlado Čutura/Glas koncila

Majka niže i druga sjećanja na djetinjstvo svojega sina: pravio je crkvice u dvorištu od starih cigala, smišljao im zvona i igrao se služitelja mise. »U Hrvatskoj Dubici živjela je baka Jelena s otčeve strane, a preko puta njezine kuće bile su dvije crkve, pravoslavna i katolička. Milan je ministrirao i u Lipiku i u Dubici, a zapravo gdje god smo stanovali uvijek se zanimao za crkvu, išao na mise, ministrirao. Štoviše, i kad je bilo razdoblje rata i kad bismo mu rekli da ne izlazi iz kuće, on bi svejedno otišao u crkvu, dakle pod svaku cijenu.«

Biskupova majka ističe da kada se njezin sin Milan odlučio poći u grkokatoličko sjemenište, otac Vladislav u početku nije bio zadovoljan, ali kada je upoznao malo bolje taj obred, zavolio ga je i u potpunosti prihvatio sinovljev izbor. »Kao majki bilo mi je teško kad je otišao jer je nastala praznina, ali sam ga pratila i pratim ga u svojim svakodnevnim molitvama. Posebno sam molila za sina Milana u nekim trenutcima, na primjer kada bi mu slijedila promjena župe i kada su ga izabrali za administratora Križevačke eparhije. Kada ga je Sveti Otac izabrao za biskupa i vladiku, kao majka mislila sam da će mi se srce raspasti. Bila sam presretna, ali i pomalo u strahu jer ta služba sa sobom nosi i veliku odgovornost.«

Kad je Milan imao 18 godina, pokojni Vladislav i Vesna, otvoreni životu, dobili su još jedno dijete, najmlađu Lidiju koja je rođena 1996. Nedugo nakon toga Vladislav se teško razbolio od zloćudne bolesti i preminuo 2009. U tim teškim trenutcima Milan je majki bio najveća potpora i pomoć jer je ostao kao oslonac cijele obitelji. Starija kći Ivana tada je već imala svoju obitelj i dvoje male djece i nalazila se u teškoj financijskoj situaciji, a druga je tek imala 13 godina i pohađala je osnovnu školu.

Dijelili radost odrastanja

Sestra Ivana živi i radi u Njemačkoj. Udala se za Vedrana Winklera, s kojim ima dvije kćeri, Emu i Leu. »Kao djeca igrali smo se, a moj brat Milan, koji je stariji, uvijek me je štitio«, navodi Ivana. »Kad sam imala pet godina, doselili smo se u Lipik, a onda smo u ratnom vremenu u progonstvu proveli svoje zajedništvo. Kao brat i sestra Milan i ja smo sve dijelili, ja sam se povjeravala njemu, a on je meni prenosio svoje osjećaje. Tako kad je otišao u sjemenište, nisam o tome puno znala, ali sam osjetila da je jako oduševljen. To sam podržavala. Bio je jako sretan u svom odabiru. A kad je on sretan, i ja sam bila sretna. Kod moga je brata Milana posebno to što je uvijek otvoren, nikada ne nameće svoja stajališta, nikoga ne osuđuje za drukčija stajališta i razmišljanja. Kad bih mu iznijela svoje teškoće, mirno bi saslušao, a ako tražim savjet, rekao bi mi svoje mišljenje. Nije nametljiv. K tomu, u svemu što bi mene činilo sretnom, a da je ispravan put, on bi to podržavao. Budući da imam svoju obitelj, on rado dođe k nama, a moje se kćeri igraju s njim, prave mu frizuru. Otvoren je za sve generacije i za sve ljude. On živi ono što govori, a ja sam presretna da mu je povjerena takva odgovorna služba. To je zaslužio. Čujemo se kad god imamo vremena jer on ima osjećaja za svakoga.«

Smrt otca ih spojila

Mlađa sestra Lidija rođena je u Zagrebu kada je Milan već imao 18 godina i završio svoje srednjoškolsko obrazovanje. »Djetinjstvo sam provela u Lipiku, tamo sam i krštena, primila sakramente pričesti i krizme«, navodi Lidija, koja odnedavno radi u KBC-u Zagreb. »U Lipiku sam završila osnovnu školu, nakon koje sam upisala školu za medicinske sestre u Pakracu. U djetinjstvu sam jako malo vremena provodila s bratom, sestra me čuvala ponekad dok sam bila mala, ali udala se kada sam išla u prvi razred osnovne škole i otišla živjeti s mužem. Milan je živio u Zagrebu za vrijeme svoga školovanja. Imao je mladu misu kada sam ja imala sedam godina. Jako malo smo se viđali dok otac nije preminuo, a onda smo se više povezali. Moj brat Milan u mom je životu, moglo bi se reći, na neki način zamijenio ulogu moga otca, pomogao je mami i meni jako puno u financijskim odlukama, životnim odlukama. On je zaslužan da sam još uvijek povezana s Katoličkom Crkvom.«

Vlado Čutura/Glas koncila

Da joj nije bilo brata, navodi, vjerojatno bi otišla putom kojim odlaze mnogi mladi ljudi današnjice, daleko od Boga u neku prazninu ovoga svijeta. »Otkako sam se rodila on je bio na svećeničkom putu i ja njega ne mogu ni zamisliti na nekom drugom životnom putu. Mislim da je ovo nešto što najbolje odgovara uz njegov karakter i da ga je Bog i stvorio za taj poziv. Upoznao me s časnim sestrama benediktinkama u Zadru koje su mi pomogle jako puno u duhovnom smislu, uvele me u molitvu. S njima sam uspjela naći životnu snagu i nastaviti normalno sa svojim životom nakon gubitka jedne bake, djeda, druge bake i otca u samo dvije godine, i to u razdoblju kad sam bila šesti, sedmi razred. Nakon srednje škole upisala sam dvopredmetni studij biologije i kemije u Splitu, ali to za mene nije imalo smisla, željela sam se vratiti sestrinstvu, to je jedini posao koji mogu zamisliti da radim cijeli život. Smatram da to nije samo zanimanje, nego i poziv, koji je pun odgovornosti, požrtvovnosti. Da bi bila medicinska sestra ili tehničar, osoba mora biti humana. Brat Milan mi je pomogao jako puno kada sam se prebacila na sestrinstvo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Izgubila sam pravo na studentski dom pa sam boravila kod njega u Jastrebarskom jedno vrijeme. Tada sam naučila jako puno o grkokatoličkom obredu i sad mi taj obred i liturgija žive u srcu.«

Biskupova najmlađa sestra ističe: »Da nije moga brata Milana, vjerojatno bih puno teže došla do završetka svoga preddiplomskoga studija jer bih morala puno više raditi kako bih se financirala.« Pojašnjavajući kako njezini prijatelji gledaju na grkokatolike, kaže: »Moji prijatelji s kojima sam se družila nikada ne bi znali koji je to grkokatolički obred, svima sam morala govoriti o tome. Ima onih koji su mislili da su to neki pravoslavci, neki Grci, pitali bi me kakvi su to katolici, je li to još jedna sekta. Tako sam naišla na jako puno neznanja, ali bih ih uvijek upoznala s tim najviše što sam mogla iako nemam neko znanje.«

O tome kako je doživjela da joj je brat imenovan biskupom, Lidija kaže: »Kada sam čula da mi je brat proglašen biskupom, to je bilo od nekoga sasvim drugoga. Jedna mi je osoba došla i čestitala, nisam ni znala jer ne gledam televiziju, niti slušam radio, apsolutno ne pratim nikakve novosti. Bila sam sretna, iznenađena, ali nisam bila u potpunosti svjesna svega. Još nisam, valjda će mi doći do srca na ređenju 17. listopada. Zahvalna sam Bogu što je Milan moj brat i što imamo taj blagoslov u obitelji.«

Vlado Čutura/Glas koncila

Uređenje župnoga dvora i okoliša

»Kada sam preuzeo župu, nisam se mogao ničemu toliko posvetiti koliko mi je bila želja da se dovede u red župna kuća i okoliš u koje je krv i znoj uložio naš dragi župnik Stjepan Ivanušić. Prvo smo mjesec dana krečili sve prostorije, osvježili ih, a bilo je toga jer ipak ima 15 prostorija. To je jedan od najvećih i najljepših župnih dvorova na Žumberku. Obnovili smo u potpunosti fasadu i potkrovlje. U potkrovlju smo napravili lijepe i korisne prostorije, veliku sobu u kojoj se nalazi 20 kreveta. Također smo napravili dvije kupaonice, a u produžetku potkrovlja nalazi se prostor u koji smo postavili stolove i stolice. Taj smo prostor uredili za okupljanje mladih, za duhovne vježbe, obitelji koje bi možda htjele otići vikendom iz grada na selo.«

Župnik Krajačić ističe da u svakom mjestu na svojem groblju okupi vjernike pokraj središnjega križa na groblju te se pomole za sve koji su ondje pokopani. U svemu, rekao je, ima podršku vladike Stipića.