Na prvi susret s članovima Dječje udruge Hrabrost fra Zvonka Benkovića pozvala je susjeda Lejla. Njezin vjenčani kum Hrvoje bio je jedan od članova udruge DUH. Nekoliko tjedana prije Uskrsa, zajedno s članovima uprave, bio je u potrazi za novim duhovnikom. Tražili su nekoga tko će s njima putovati na Svjetski susret djece i mladih s teškoćama u razvoju u Lurd u uskrsnom tjednu. Lejla mi je rekla kako imaju problema jer su mnogima prije mene nudili, ali gotovo nitko nije osjetio njihovu potrebu. Svi su ih olako odbijali, a neke je bilo strah. Na koncu je dodala da bih mogao biti dobar, nekako to osjeća u duši, rekla je. Susreo sam se s njima u jednom kafiću na Črnomercu. Pokušao sam se uživjeti u njihovu priču. U jednu ruku mi ih je bilo žao, ali sam se nekako htio od svega ograditi.

Bilo mi je teško prihvatiti misiju biti duhovnik djece s teškoćama u razvoju. Strah je bio jači od svega. Taj strah je bio neopipljiv, čudan, ali me sputavao. Najviše sam se plašio prvoga susreta s njima. Kako ću reagirati? Što bih im mogao reći kada svijet gledaju drugačijim očima?

Strahovao sam da će moje riječi biti previše učene, bezosjećajne, besmislene i da neće nitko razumjeti što sam htio reći. Nisam znao kako ću govoriti jer mnogi od njih, ako i razumiju govor, ne mogu neke stvari povezati, logično promišljati ili argumentirati. Stotine pitanja postavio sam sam sebi. O tome sam želio razgovarao s majkom. Mislio sam da će mi ona reći da odustanem i da se ne bih trebao baviti tim, međutim, ona mi je rekla da budem poput Milosrdnoga oca. Da slušam i govorim više srcem, nego razumom.

 Oni su djeca. Puno su osjetljiviji i više gledaju srcem negoli razumom. Oni gledaju kako ti živiš, a ne kako učeno govoriš”.

Nakon ovoga razgovora sve mi je bilo jasno. Biti duhovnik Dječje udruge Hrabrost je poziv i poslanje, a ne slučajnost kako što Mali princ kaže: „Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima skriveno”.  Došao sam na prvi susret. Noćima prije toga nisam spavao, ali sam se nadao kako će me djeca polagano uputiti u sve to. Djevojčica sa sindromom Down me dočekala na vratima. Svojim beskrajnim osmjehom i raširenim rukama zagrlila me toliko jako da sam mislio da ću iskočiti iz svoje kože. Pitala me je: „Jesi dobro? Nešto kao da te je strah! Ne boj se, ja ću te čuvati.”

Djevojčica nije ništa znala o meni, ali je svojim zagrljajem razlomila moj strah i osjetio sam što znači biti u milosrdnom zagrljaju.

Nije poznavala moje strahove i promišljanja, ali kao da je bila u dosluhu s mojom majkom.  Već šestu godinu učim i svaki put kao da sam na početku. Uvijek neko novo iznenađenje, pitanje, reakcija koja me izuje iz cipela jer Isus reče „Blaženi čista srca oni će Boga gledati“. Oni me iz dana u dan uče kako je to rasti, a biti dijete; voljeti svim srcem, a ne znati što je to; prepoznati ljubav malenih i neprestano odraslima ponavljati to.

fra Zvonko Benković

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Gorana Azinovića i fra Zvonka Benkovića “Ne lomite napukle trske, Život s darovanim teškoćama” Fram Ziral, Mostar. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku .