Budi dio naše mreže

Lucija Marđetko (23): "Želim postati klarisa"

"Kad Bog zove, onda zove i ne prestaje zvati", rekla je za Hrvatsku katoličku mrežu Lucija Marđetko svjedočeći da Gospodin svaki dan zove i ne odustaje od nas. "Daje nam sve moguće milosti koje su nam potrebne da odgovorimo na njegov poziv. Ono što mi ljudi vidimo kao 'isključivanje iz svijeta', u Božjim je očima upravo suprotno – uključivanje u ovaj svijet", poručila je.

/ Filip Ećimović

O Božjem pozivu da postane klarisa i pridruži se rimokatoličkom kontemplativnom i klauzurnom crkvenom redu, za Hrvatsku katoličku mrežu razgovarali smo s Lucijom Marđetko. Lucija ima 23 godine, a životni put koji je ova mlada djevojka izabrala traje 9 godina. Trenutno se nalazi u godini formacije prije ulaska u samostan klarisa, a nakon ulaska očekuju je, godina postulature, dvije godine novicijata, privremeni zavjeti na tri godine, privremeni zavjeti na dvije godine i vječni zavjeti.

Da će njezin život napraviti zaokret u smjeru samostana i strogog klauzurnog Reda, Lucija to nije očekivala. Priznaje da nikada nije ozbiljno planirala život, ali je od malih nogu gajila veliku ljubav prema djeci u radu i interakciji s njima. Tijekom studija na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu prepoznala je Božju milost, jer ju je Bog osposobio za ono što je trebala izvršavati tijekom faksa. Kao povučena osoba time ostaje iznenađena jer unatoč tome što je vidjela da može napraviti ono za što je mislila da nije moguće, duboko u svojem biću zna da postoji nešto drugo na što je pozvana.

Prvi poticaj da postane časna sestra prepoznaje još u osnovnoj školi razmišljajući o tome tko će biti kad odraste. Rekla je da je ta misao bila i svojevrsna odluka kojoj tada nije pridavala važnosti ili ju shvaćala kao Božji poziv. Gospodin je na njoj strpljivo radio dok napokon nije predala sve svoje, uključujući i srce, u Njegove ruke.

Tijekom srednje škole u njezinom životu sukobljavaju se dvije suprotne želje, poći u samostan ili ne. Kao rezultat tog previranja, misli je usmjeravala prema logičnom koraku u životu vjernika, braku i zajedništvu koje proizlazi iz njega. Unatoč svim naporima i racionalizaciji onoga što osjeća, poziv na redovništvo se uvijek vraćao.

Rekla bih da nisam ja odlučila, Bog je odlučio. A kad Bog nešto naumi, to se i ostvari. I nema šanse da se promijeni. Gospodin je veći od naših pogrešaka, od strahova i slabosti. Ispravlja krive putove i jednostavno vodi prema ostvarenju plana koji je naumio.

Božji glas Lucija ponovno prepoznaje tijekom molitve u kojoj ju je podržavao jedan fratar. Ta bratsko – sestrinska povezanost u Kristu rađa novim pogledom Lucije na Isusa i stvarnost duhovnog života. Molitva joj postaje manje zahtjevna, rađa veseljem, potrebom i željom da češće razgovara s Bogom. Gospodin postaje lijek i liječnik, odgovor na svako njezino pitanje i strah. Korak po korak Božja volja dolazi na prvo mjesto.

Foto: Pixabay

“Na neki način, uz pomoć brata, Bog mi je progovorio u kojem me Redu želi. Jednom prilikom zajedno smo molili i osluškivali Božji glas. Prepoznala sam silan poticaj da me želi u samostanu. Bila sam sigurna da je to volja Božja, no moje prihvaćanje je bilo sa zadrškom. Ponovno počinjem razmišljati o sakramentu braka kao pozivu, no ništa ne nalazim na tom putu. Nastojim prvo iscrpiti sve ostale opcije da bih se na kraju ipak otvorila prvobitnom poticaju. I u tom trenutku Bog mi u srcu progovara da me želi u Klarisama.”

U želji da razluči što je Božja želja, a što poticaj koji dolazi od nje same, Lucija promišlja o drugim samostanima i Redovima. “Jako sam se začudila klarisama jer mi one nisu bile ni na kraju pameti kad sam razmišljala o samostanu. Čudesno je gledati to unatrag i vidjeti kako me Duh osposobio čuti i primiti, otvoriti se Božjoj volji koju sam uvijek stavljala po strani.”

Moj strah i odbijanje poziva je samo ljudska slabost i nemoć – plodno polje na kojem se Gospodin može proslaviti.

Kao ugodno iznenađenje i još jedna potvrda da se nalazi na dobrom putu, došlo je priznanje brata fratra koji je dugo vremena proveo moleći svetu Klaru da pozove nove sestre u svoj Red. Molitva ovog mladog fratra urodila je plodom u susretu s Lucijom koja mu otkriva svoje čežnje i sumnje.

“To mi je bila još jedna potvrda da poticaj koji sam osjetila nije bio slučajan i nije bio od mene, nego da tu postoji nešto više. I da se vratim na strah o kojem sam već pričala, prvo sam pitala je li to otvoreni ili zatvoreni Red, iako sam znala odgovor na to pitanje. Pitala sam to jer sam se bojala zatvorenoga Reda. Iako u strahu, nisam se potpuno zatvorila klarisama. Otišla sam na razgovor kod klarisa nakon malo više od mjesec dana molitve i pripreme za susret. Predivno je vidjeti kako Bog preobražava naše strahove u želje. Predivno je iskusiti da nešto čega se bojimo postane ostvarenje Božje volje, ispunjenje našega života; da strah postaje mir i radost.”

Ono što je također značajno za njezin put prihvaćanja poziva je odlazak na Mladifest u Međugorje. Za vrijeme klanjanja pitala se kada započeti formaciju kod klarisa. Spoznavši da Bog o tom brine, vratila se s hodočašća s poticajem da odgovor potraži u Božjoj Riječi. Pitanje je glasilo: “Bože, želiš li da da započnem formaciju ove godine i sljedeće uđem u samostan?”

Foto: Pixabay

“Otvorila sam Bibliju i prva rečenica koju sam pročitala bila je iz druge poslanice Korinćanima: ‘Sada dovršite to djelo da kao što spremno odlučiste, tako prema mogućnostima i dovršite’ (2 Kor 8, 11). To je bio vrlo jasan odgovor na moje pitanje. Kako sam završavala studij, odlučila sam se sestrama javiti nakon što diplomiram.”

Na prvi razgovor sa sestrom odgajateljicom ova mlada djevojka došla je s očekivanjem da će u samostanu osjetiti mir ili prepoznati znak da tu treba biti. Iako zadovoljna razgovorom, nije osjetila ništa “posebno”.

“Nakon tog razgovora osjećala sam tugu. Kasnije sam shvatila da je ta tuga posljedica mog nepotpunog predanja, poput onog mladića koji je otišao žalostan jer je imao veliki imetak. Tu tugu podijelila sam s bratom fratrom, a njegovo pitanje ‘vjerujem li poticaju koji je Bog stavio u moje srce’ potaknulo me na to da dođem Bogu i sve mu iskreno kažem. Shvatila sam da odgovor ne dajem samo Bogu, već i sebi. Otišla sam pred Boga i pokušala odgovoriti s ‘da’ ili ‘ne’, a odgovor je uvijek bio ‘da’, ali… Nisam htjela taj ‘ali’ u svom odgovoru, no nisam mogla reći samo ‘da’.”

Onog trenutka kada je Lucija Bogu rekla “ne” i priznala da ne vjeruje u cijelosti poticaju koji je Krist stavio u njezino srce, istina ju je oslobodila. Govorila je Gospodinu sve što nosi na srcu, što ju je mučilo. Predala je svoje tužno srce, a od Trojedinog Boga primila je ljubav. Taj događaj dodatno ju je približio Gospodinu jer je shvatila da mu može doći takva kakva je – nikakva, jadna i slaba, jer nas Bog baš takve ljubi!

Rečenica koja Luciji postaje misao vodilja na putu do većeg prihvaćanja poziva bila je “Bogu se ne žuri, ali uvijek dođe na vrijeme”. Ta misao pruža joj mir, ohrabrenje, sigurnost i vjeru kad god počne brinuti o pozivu. Početkom desetog mjeseca odlazi na još jedan razgovor i započinje svoju formaciju.

Ključne riječi:
klarise Lucija Marđetko redovnice

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja