Budi dio naše mreže

Feljton fra Mate Bašića: Gozba žrtvene ljubavi (2/10)

Zaboravljamo da ''treba puno napora, strpljivosti i poniznosti da se razlikuje govor Duha Svetoga od očekivanja, želja, vizija i težnji čovjeka. Duh se, naime, suprotstavlja ljudskim planovima i shvaćanjima. Bit je kršćanske vjere obraćenje, odricanje od vlastitih želja i vizija te prihvaćanje Božjih planova i Božje volje. Krist je jedini vođa, jedini učitelj i njegov je Otac jedini pravi otac svakog čovjeka.'' (1)

/ HKM

Moramo postati svjesni da ”Zli obilazi kao ričući lav, da čovjeka zavede (usp. 1 Pt 5,8). On ne zavodi toliko na grijeh koliko na stavove, doživljaje, vježbe, iskustva i zahtjeve koji nisu Kristovi; njemu je cilj čovjeka odvojiti od Isusa, od njegova mentaliteta, njegovih planova i vizija. On će čovjeku dati neke religiozne ugođaje i vizije samo da ga odvoji od kršćanske vizije i iskustva Isusova puta”. (2) Potrebno je iz tih razloga vjernike upućivati i brinuti se kako sakramentalno iskustvo ne bi ovisilo o nekom unutarnjem osjećaju, koje onda od biti sakramenta više odvlači nego li biti dovlači. 

”Nije na hijerarhiji da gasi i kritizira takve skupine nego da im pomogne razlikovati duhove te zadržati ono što je Kristovo, a odbaciti ono što je njemu strano. No to odbacivanje ide teško kod onih kojima je stalo do ugodnih religioznih iskustava, religioznog lažnog mira, do doživljaja svoje privatne pobožnosti, a ne do Kristova Duha i njegova Tijela – koje je Crkva. Unatoč tome važno je da se zajedno s vodom iz korita ne izbaci i dijete. Svako ljudsko i vjerničko djelovanje i mišljenje iziskuje ispitivanje i razlikovanje, kako ne bi bilo zavedeno”. (3)

No, problem današnjeg društvenog mentaliteta, pa tako i vjerničkog, jest u tome što svatko sve najbolje sam zna te ”svatko želi biti nositelj vlastite pojedinačne istine”, zbog čega, u Evangelii Gaudium (dalje EG) nastavlja papa Franjo: ”građanima je teško djelovati u zajedničkom projektu koji nadilazi osobne interese i želje” (EG 61). Moramo postati svjesni da ”živimo u društvu informacija koje nas nasumice bombardira podatcima – koje se sve tretira kao da su jednako važni – a to nas dovodi do silne površnosti na polju moralnog rasuđivanja. Prema tome, moramo pružiti odgoj koji osobe uči razmišljati na kritički način i potiče rast i sazrijevanje u moralnim vrednotama” (EG 64). Upravo se takve društvene prilike prenose i na duhovnost i svatko postaje nositelj pojedinačne istine po kojoj on sam najbolje zna što treba činiti. Također je vidljivo, na drugim društvenim razinama, gdje svatko ima komentar za sve i tako svoj komentar drži kao jedinu istinu kojoj se svatko mora pokoriti.

U tom smislu danas ljudi odlaze k liječniku i oni njega poučavaju što njima sa zdravljem vjerojatnije jest ili nije – jer je tako pročitano negdje na internetu – nego što prihvaćaju objektivnu istinu koja nije u skladu s njihovom pojedinačnom istinom. Podjednako se događa u duhovnosti, posebice na razini sakramenta, gdje onda sakrament postaje ovisan o mojem osobnom doživljaju, osjećaju ili viđenju. Nažalost, to je jedna od glavnih dječjih bolesti današnjeg čovjeka, društva, duhovnih pokreta, zajednica i duhovnosti. ”U članova takvih skupina i vjernika pojavljuju se neke vrste dječjih bolesti. Ti članovi dolaze ili iz redova tradicionalnih vjernika ili pak iz obraćeničkih iskustava. Njima se događa kao da su progledali, kao da sad prvi put prepoznaju Crkvu. Manjka im povijesni pogled na Crkvu, nedostaje im poznavanje struktura Crkve, njezina života i običaja. Imaju osjećaj kao da se to što oni doživljavaju prvi put događa u svijetu i Crkvi. Tada počnu prenaglašavati svoju karizmu, gotovo apsolutiziraju svoje darove i zajednice, postaju isključivi kao da je tek pokret, zajednica, njihov način doživljavanja i darovi, prava Crkva i kao da je to jedini put vjere kojim svi moraju poći. Osim toga, prva iskustva vjere u sebi nose snagu Duha te se takvim skupinama i vjernicima čini da su oni sposobni preobraziti čitav svijet i oživjeti letargične i uspavane strukture Crkve. Taj zamah gotovo redovito dovodi do sukoba s mjesnom Crkvom umjesto da se takve skupine uključi u postojeće strukture Crkve i preko njih djeluje. Tako dolazi do suprotstavljanja vlastitom apostolskom pozivu. Umjesto da s ljubavlju pristupaju ostalim vjernicima, oni se od njih dijele ili ih oholo kritiziraju, osobito sve one koji se drže tradicije vjere ili pak pastire i druge vjernike koji nemaju i ne teže za iskustvima koji su oni sami doživjeli, najčešće tvrdeći da u takvima nema Duha i da im je potrebno izlijevanje Duha Svetoga”. (4)

Osim toga, slično su ”različite skupine ostale vezane ili gaje protestantske pentekostalne američke forme, iz kojih se rađa okamina bez slobode duha i apostolata. Jednako se događa s tzv. pojavama počivanja u duhu, za koje je komisija kojoj je predsjedao kardinal Suenens (Malinski dokumenti) ustanovila da se ne radi o djelovanju Duha Svetoga nego o mehanizmima psihe, ali su oni koji su to doživjeli, kao i svećenici koji na tome rade, radije ostali uz taj fenomen nego odrastali u slobodi Duha i poslušnosti Crkvi”. (5)

S tom namjerom, na različite duhovne seminare, mnogi dolaze samo na tzv. polaganje ruku, dok je misa i sakramenti u njihovu životu čisto sekundarna ili tercijarna stvar (ili je pak misa valjana, moćna ili privlačna ukoliko tijekom mise bude mnoštvo slavljenja, reakcija, padanja, skakanja, plesanja, pljeskanja…).

Slično se javlja s prodorom starog krivovjerja o prenošenju grijeha zasnovanog na krivovjerju traducijanizma i generacijanizma (Bog je stvorio jednu dušu koja se rađanjem dijeli i od nje nastaju druge duše) – koje objašnjava prenošenje grijeha, ali ne i jedinstvenost svakog čovjeka, a naziva se ozdravljenje obiteljskog stabla, ozdravljenje naraštaja, pokoljenja. Tertulijan razvija svoj nauk, odnosno traducijanizam ili generacijanizam, to jest, on zastupa da su roditelji stvoritelji djetetova tijela i duše u činu začeća. Postoje u biti dvije verzije: materijalni traducijanizam zastupa da roditelji rađaju cijelo dijete, dušu i tijelo zajedno, a duhovni traducijanizam tvrdi da tijelo roditelja rađa tijelo djeteta, a duša roditelja da rađa dušu djeteta. Ali sve su to bile krivovjerne tvrdnje jer je Tertulijan polazio od biološkog stvaranja duše, misleći da roditelji na biološki način stvaraju dušu, po čemu se i grijesi duše roditelja prenose, a danas to zovemo ozdravljenje obiteljskog stabla

”To ozdravljenje nema smisla, jer se Krist povezao sa svakim čovjekom ljudske povijesti”, kaže konstitucija Gaudium et spes (Dalje GS), a s druge je strane svakom čovjeku dostupan pashalni misterij (usp. GS 22), no u nekim pokretima, skupinama i u nekih vjernika te svećenika to se i dalje prakticira. Također egzorcizmi mogu stvoriti suprotan efekt, jer se u većini slučajeva zbog psihičke bolesti ne događa očekivano oslobođenje, te bolesnik ostaje uvjeren da je beznadno opsjednut. Iskustvo pokazuje da se obraćenjem i molitvom na miran način može svakome pomoći, pa čak da se radi i o opsjednuću.

Treba također razlikovati duhove: radi li se kod iskustva duha samo o općem religioznom ili o izvornom kršćanskom iskustvu? Autentično iskustvo Duha Svetoga vodi izgradnji Crkve i apostolskom djelovanju, a ne zatvaranju u forme molitve, liturgije, kateheza i doživljavanja. U nekim pokretima okamenile su se određene forme kateheze i liturgije te prijete univerzalnosti apostolskog duha s jedne strane i sukobima s mjesnom Crkvom s druge strane. 

Mnogi u pokretima, novim zajednicama, sami za sebe, traže samo iskustvo umjesto intelektualnog aspekta vjere. Kao da je moguće bez navještaja vjere – auditus fidei – biti evangeliziran i susresti Isusa Krista. Još je veći problem ako se misli da je dovoljno samo poznavanje Svetoga pisma, a to znači auditus fidei bez intellectus fidei, samo znanje Božje riječi bez argumentiranog razmišljanja nad njom. Mnogi traže prvenstveno subjektivno iskustvo Boga umjesto objektivnog koje se ostvaruje u liturgiji i sakramentima”. (6)

(1) Tomislav IVANČIĆ, Zajednička teološka mjesta novih crkvenih pokreta, u: Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 371.

(2)  Isto, 372.

(3) Isto.

(4) Usp. Isto.

(5) Usp. Isto.

(6) Isto, 373.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.

 

 

 

 

 

Ključne riječi:
Feljton fra Mate Bašića

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja