Euharistija shvaćana na takav pogrešan način, prestaje biti središte svega kršćanskog života, jer se istodobno zaboravlja ono što je tako svečano izjavio Drugi vatikanski koncil da je »Sacrificium eucharisticum, totius vitae christianae fontem et culmen (Euharistijska žrtva, izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života), u kojoj vjernici prinose Bogu božansku Žrtvu i sebe s njom.« (1) Isto tako, sveti Ivan Pavao II. svoju posljednju Encikliku naslovljuje i počinje riječima »Crkva živi od euharistije (Ecclesia de Eucharistia vivit).« (2)

Na temelju toga osjećamo silnu potrebu, u ovom našem vremenu, bez prestanka i neumorno buditi u svima nama pravi osjećaj prema euharistiji, kako bismo na taj način zajednički, kao vjernici, postajali sve svjesniji tko je temelj naše vjere i kome smo kao vjernici povjerovali te tako zajednički rasli u euharistijskoj vjeri prema kojoj je danas, u ovo naše vrijeme, naša vjera u svojevrsnoj krizi. 

Već smo spomenuli da se među nama vjernicima množe različiti religijski kultovi, no, »često u Crkvi, među vjernicima manjka svijest da religija i Crkva nisu jedno te isto. Religije su poganstvo, a kršćaninom se postaje tako da se čovjek obrati od njihovih zahtjeva, vježbi i iskustava. Religije trebaju obraćenje i otkupljenje. Nije isto vjerovati u nekog Boga napravljenog prema vlastitoj mašti i vjerovati u Isusa Krista, njegova Oca u Duhu Svetomu. Religijska iskustva i iskustva kršćanske vjere kao i iskustvo Duha Svetoga nisu isto. Pomiješa li se religija i religijsko iskustvo s kršćanskim nastaju teške posljedice koje umrtve evanđeosku vjeru, a Crkvu ostavljaju u nemiru ili letargiji.« (3)

U neku ruku baš se takvo poimanje vjere – koja više sliči na religiju, nego li na vjeru – zamjećuje danas među nama vjernicima. Usto se, silom prilika, rađaju i novi pokreti, kao odgovor na religijsku praksu te neki žele povratak euharistijskoj vjeri, dok drugi žele rasti u religijskom okruženju, religijskoj praksi, koja kao da vjernika sve više odvaja od euharistije, koja je i prema papi Franji »srce Crkve«. (4)

Budući da je euharistija srce Crkve pozvani smo kao vjernici posebnu pažnju usmjeriti prema tom Otajstvu koje je uistinu stvarnost od koje i po kojoj svaki vjernik treba i ima živjeti. U skladu s tim i mi ovdje želimo tako prikazati i dočarati euharistiju kako bi ona postala srce svakog vjernika, izvor i vrhunac našeg kršćanskog života.

Nitko od nas vjernika bez euharistije ne može živjeti, tome na osobit način svjedoči primjer skupine kršćana s početka IV. stoljeća, koje kao primjer uzima i papa Franjo: »Godine 304., tijekom Dioklecijanovih progona, skupina kršćana sa sjevera Afrike zatečena je kako slavi misu te su bili uhićeni. Rimski prokonzul upitao ih je tijekom ispitivanja zašto to čine, znajući da je to bilo potpuno zabranjeno. Oni odgovoriše: ‘Bez nedjelje ne možemo živjeti’, a to znači: ako ne možemo slaviti euharistiju, ne možemo živjeti, naš bi kršćanski život umro.« (5)

Jednostavno, u prethodnom primjeru vidimo da kršćanski život bez mise ne može postojati, taj se život bez mise nema čime hraniti i nema od čega rasti, kao što ni takav kršćanski život nema snagu kojom će cirkulirati tako potrebna milost, radost, mir, ljubav i ispunjenje, koje postoji samo kucanjem srca Crkve koje je euharistija. 

Međutim, da bismo bolje počeli shvaćati euharistiju, mora se napomenuti da ju je moguće shvaćati – promatrajući riječi ustanovljenja – jedino kroz cjelovitost Kristova vazmena otajstva. Ovdje s pravom sveti Ivan Pavao II. postavlja pitanje: »Jesu li apostoli, koji su sudjelovali na Posljednjoj večeri, shvatili značenje riječi koje su potekle iz Isusovih usta?« I daje zanimljiv odgovor koji glasi: »Možda i ne. Te će riječi biti potpuno jasne na završetku Triduum sacrum, Svetog trodnevlja, to jest razdoblja od četvrtka uvečer do nedjelje ujutro. U te je dane upisan pashalni misterij; u njima je upisan također euharistijski misterij. Crkva je rođena iz pashalnog misterija. Upravo zato euharistija – koja je sakrament uskrsnog otajstva – postavlja se u središte crkvenog života. Vidljivo je to iz prvih slika Crkve, koje nam donose Djela apostolska: ‘Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama’ (2,42). U lomljenju kruha evocirana je euharistija.« (6)

Po svemu sudeći, euharistija posadašnjuje događaj Uskrsa. To posadašnjenje Uskrsa otvara mogućnost življenja događaja Uskrsa u životu svakog vjernika. Štoviše, svaki vjernik po euharistiji može živjeti sam Uskrs koji onda u vjernicima uvijek upućuje poziv na divljenje, umnaža vjeru, učvršćuje nadu, usavršuje ljubav te stvara unutarnju radost i mir koje po euharistiji, kao izvoru i vrhuncu, nitko nema pravo i nitko ne može oduzeti. S obzirom na to da je euharistija srce Crkve pa bi stoga trebala biti srce svakog vjernika, želimo ovime ponuditi jedan hod kroz ovaj Sakrament Ljubavi, kako bi se u čitatelju ražarilo euharistijsko divljenje. Na taj bi način sam vjernik znao prepoznavati Krista, ovdje i sada, gdje god se on očituje, a osobito u euharistiji, koja je živi sakrament Kristova Tijela i Krvi, mjesto u kojem je Bog najprisutniji.

Papa Franjo, u svojoj već spomenutoj katehezi, ponovno stavlja naglasak na poticaj otaca Drugog vatikanskog koncila te ističe: »Središnja tema koju su koncilski oci istaknuli je liturgijska izgradnja vjernika, koja je neophodna za pravu obnovu.« (7) 

Nadalje, isti Papa, kao glas koji viče u pustinji i nama gromoglasno dovikuje: »Misa je teofanija (bogoobjava): Gospodin se uprisutnjuje na oltaru kako bi se prinio Ocu za spas svijeta. Gospodin je ondje s nama, prisutan. Često dođemo na misu, razgledamo stvari, brbljamo jedni s drugima dok svećenik slavi euharistiju… i ne slavimo blizu njega. Ali to je Gospodin! Kad bi ovdje danas došao Predsjednik Republike ili neka vrlo važna svjetska ličnost sigurno bismo se svi natiskivali oko nje, htjeli bi ju pozdraviti. Ali promisli: kad ideš na misu, tamo je Gospodin! A ti si rastresen. To je Gospodin! Moramo misliti na to. ‘Oče, problem je u tome što su mise dosadne’. – ‘Ma što to govoriš, Gospodin je dosadan!’ – ‘Ne, ne misa, već svećenici’. – ‘A tako, neka se onda svećenici obrate, ali Gospodin je ondje.’ Jeste li razumjeli. Ne zaboravite to! ‘Sudjelovati na misi znači iznova proživljavati Gospodinovu muku i otkupiteljsku smrt’.« (8)

U skladu s Papinim vapajem počesto i sami bivamo svjedoci jednake argumentacije kod određenih vjernika – klerika i laika – koji kao subjekt mise ne gledaju ili traže Gospodina već promatraju svećenika ili pak neke druge okolnosti na temelju kojih zaključuju da je misa dosadna, da je ok, ili je bila cool. Nažalost, kvalitetu mise, kao da više ne određuje činjenica da je to susret s Gospodinom, već prije biva promatrana kao događaj na kojem je svećenik imao izvrsnu propovijed, uveo neke super nove akrobacije ili misu animira zbor mladih koji prekrasno svira sve moguće instrumente i pjeva na sav glas pjesme koje diraju srce i dušu te su tako puno bolje od onih dosadnih skladbi za orgulje koje pjeva skupina starih baka. Naravno da sve to može utjecati na osobni doživljaj mise, ali opet, bio doživljaj ovakav ili onakav, potrebno je shvatiti da je svaka misa, bila ona tiha, pjevana ili raspjevana, uistinu susret s Gospodinom koji nikada ne može biti dosadan. Sakramenti ne ovise o osobnom unutarnjem doživljaju ili osjećajima vjernika jer sakrament ima svoju jasnu formu i materiju po kojoj je isti valjan, što ne ovisi ni o spremnosti ili svetosti svećenika. To je osobito, govoreći o vjerodostojnosti objave po vanjskim znakovima – što po pitanju sakramenata jesu materija i forma –  naglasio Prvi vatikanski sabor kada je jasno izjavio: »Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom« (DH 3033). 

Fusnote:

(1) Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium (dalje: LG), 11.

(2) IVAN PAVAO II., Ecclesia de Eucharistia, 1.

(3) Tomislav IVANČIĆ, Zajednička teološka mjesta novih crkvenih pokreta, u: Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 372.

(4) Papa FRANJO, Euharistija je zahvaljivanje Bogu, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. studenog 2017., u: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=194740 (15. studenog 2017.)

(5) Papa FRANJO, Isto.

(6) IVAN PAVAO II:, Ecclesia de Eucharistia, 2-3.

(7) Papa FRANJO, Euharistija je zahvaljivanje Bogu, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 8. studenog 2017.

(8) Papa FRANJO, Isto.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.