U protekle tri emisije nastojali smo približiti sadržaj Apostolske pobudnice o ljubavi prema siromašnima pod naslovom „Dilexi te. Ljubim te“. U ovoj emisiji govorimo o posljednjem dijelu Apostolske pobudnice, o četvrtom i petom poglavlju. Četvrto poglavlje na temelju pojedinih socijalnih dokumenata Katoličke Crkve i, osobito, na temelju poticaja velikih susreta Latinsko-američkog episkopata poziva katolike širom svijeta na konkretnu brigu za siromašne u sadašnjem vremenu.

Počevši od prve socijalne enciklike pape Lava XIII. „Rerum novarum“ iz 1891. godine preko drugih važnih socijalnih enciklika rimskih biskupa: svetog Ivana XXIII:, svetog Pavla VI., svetog Ivana Pavla II., Benedikta XVI. do pape Franje, Katolička Crkva se u svojem socijalnom učenju jasno, javno i argumentirano zauzimala i zauzima za mijenjanje nepravednih društvenih struktura koje su uz nepravedne društveno-političke sustave najvećim dijelom uzrokom siromaštva u svijetu bez obzira na sav govor o demokratskim standardima i napretku u svijetu.

Nepravedne društvene strukture su uz nepravedne društveno-političke sustave najvećim dijelom uzroci siromaštva u svijetu

U vrijeme svojega pontifikata papa Franjo je češće govorio o „Crkvi siromašnih i Crkvi za siromašne“. Uz te izraze papa iz Latinske Amerike je upotrebljavao također izraz povlaštena briga za siromašne i izraz strukture grijeha. Apostolska pobudnica „Dilexi te“, koju su pisali dvojica papa Amerikanaca, u četvrtom i petom poglavlju pojašnjava kako porijeklo tako i značenje tih pojmova važnih također za današnje razumijevanje Crkve prema siromašnima.

O pojmu Crkva siromašnih se govorilo i na Drugom vatikanskom koncilu, ali je punu afirmaciju doživio tek kasnije u crkvenim zbivanjima u Latinskoj Americi. U „Dilexi te“ se tako navode riječi pape Ivana XXIII. neposredno prije Koncila koji je rekao da se Crkva predstavlja kao Crkva svih, a osobito Crkva siromašnih (usp. Dilexi te, br. 84.). Međutim, sam pojam Crkva siromašnih kao i njegovo značenje pod crkveno-teološkim vidom nije zaživio u Europi i u većini drugih krajevnih Crkvi, osim u Latinskoj Americi.

Za nas kršćane pitanje siromašnih je sastavni dio naše vjere

Nakon Koncila, pojašnjava Apostolska pobudnica „Ljubim te“, na zajedničkim zasjedanjima Latinsko-američkog episkopata u Medellinu 1968., Puebli 1979., Santo
Domingu 1992. i Aparecidi 2007. središnja tema Latinsko-američkih biskupa bila je kako evanđelje približiti konkretnom, prije svega siromašnom čovjeku, koji je u tom dijelu svijeta živio i živi u velikom i nepravednom siromaštvu. Latinsko-američka Crkva je od 1968. godine tražila konkretne putove do siromašnih i nepravdama izrabljivanih ljudi. U takvom okruženju su se tražili načini kako unutar mjesnih Crkava u Latinskoj i Srednjoj Americi pobuditi svijest o brizi za siromašne. Tako je pod crkveno-teološkim vidom nastao izraz povlaštena briga za siromašne, koji je kasnije preuzet i u službene dokumente Crkve i tako postao mjerodavan za cijelu Katoličku Crkvu.

Važno je napomenuti da od sada, a preko službenog crkvenog dokumenta Apostolske pobudnice o ljubavi prema siromašnima, to iskustvo Latinsko-američke Crkve postupno postaje dio učenja cijele Katoličke Crkve. To je, držim, nužno potreban „ključ“ kako razumjeti i u konkretni život provoditi Apostolsku pobudnicu „Dilexi te“.

Upravo zbog toga posljednje peto poglavlje Apostolske pobudnice potiče na prakticiranje vjere kršćana kako konkretnim zauzimanjem za nadvladavanje nepravednih
struktura u javnom životu tako i prakticiranjem milostinje. U broju 109. čitamo: „Za nas kršćane pitanje siromašnih je sastavni dio naše vjere. Povlašteno opredjeljenje za siromašne ili ljubav Crkve prema njima, kako uči sveti Ivan Pavao II., je od prvotne važnosti te pripada njezinoj trajnoj tradiciji, tjera je da se obraća svijetu u kojemu, usprkos tehničko-ekonomskom napretku, siromaštvo prijeti da zadobije gigantske dimenzije (CA, br. 57)“.

Milostinja, makar i neznatna , pobuđuje osjećaj poštovanja u društvenom životu u kojem su svi zaokupljeni vlastitim interesom

S jedne strane, kao kršćani pozvani smo iznova vrednovati značenje milostinje u vjerskom životu u odnosu na siromašne i ljude u potrebi oko nas. S druge strane, ističe papa Lav XIV., milostinja ne oslobađa od vlastite „odgovornosti mjerodavne vlasti, ne uklanja organiziranu brigu institucija, i još manje ne zamjenjuje legitimnu borbu za pravednost. Ona, međutim, poziva da se zaustavi i gleda u lice siromašna osoba… U svakom slučaju, milostinja, makar i neznatna , pobuđuje osjećaj poštovanja u društvenom životu u kojem su svi zaokupljeni vlastitim interesom“ (br. 116).

Dakle, milostinja i aktivno zauzimanje za siromašne u svijetu u kojem živimo.

Foto: Stjepan Baloban